BAKAR – Nedavno uplovljavanje prvog kruzera u Bakarski zaljev od kad je zaljeva, ili što bi narod rekao – od kad je svijeta i vijeka, razgalio je srca stanovnika cijelog bakarskog kraja. Kapetana Franka Papića rođenog Bakarčana, kojem je brodar – britanska tvrtka Saga Cruises, u povodu desete godišnjice njegova rada u tvrtki, ukazala povjerenje da odabere luke koje će brod posjetiti tijekom gotovo jednomjesečnog putovanja, došli su pozdraviti mnogi.
Među njima i “Praputnjarske težakinje” koje su mu umjesto s rive rukom, mahale bijelim maramama s Praputnjarskih takala ili Bakarskih prezidi, kako ih neki nazivaju. Upravo mašući s tog mjesta koje je 1972. godine proglašeno zaštićenim krajolikom (etno zonom) te je uvršteno u registar spomenika kulture, Praputnjarske su nas težakinje vratile u prošlost, u vrijeme u kojem su takva mahanja moru na volju puštala najbliže i budila nadu u njihov sretan povratak.
Živ, zdrav i isti
Nekad se na kamenitim obalama Jadrana, u tišini ranih jutara ili pod zlatnim sumrakom, odvijao jedan od najdirljivijih prizora života uz more – ispraćaj pomoraca. Nije to bio samo odlazak broda, nego trenutak u kojem su se susretali ljubav, strah i nada.
Žene su stajale uz rub obale, čvrsto držeći marame u rukama, kao da u njima skupljaju sve neizgovorene riječi. Pogledi su im pratili brod dok se polako udaljavao, sve dok se nije pretvorio u točku na horizontu. U tim trenucima izgovarale su tihe, ali snažne želje: da more bude mirno, da vjetrovi budu blagi, i da se onaj koji odlazi vrati – živ, zdrav i isti onaj koji je otišao.
Marama koja se vijorila u zraku nije bila samo znak pozdrava, nego simbol povezanosti koja se ne prekida ni udaljenošću ni vremenom. Ponekad bi ruka zastala u zraku i nakon što broda više nije bilo na vidiku, kao da srce još nije bilo spremno pustiti. Često bi se preko čela napravio znak križa, a pogled bi se nakratko podigao prema nebu, tražeći zaštitu za onoga koji odlazi u neizvjesnost.
Bez puno riječi
U tim rastancima nije bilo velikih riječi – samo jednostavne, iskrene: “Vrati se.” U toj rečenici stajalo je sve – ljubav, vjernost i tiha snaga čekanja.
I tako su obale ostajale, čuvajući korake onih koji su ostali i šum mora koji je nosio obećanja onih koji su otišli. Jer u životu pomoraca, svaki odlazak bio je i zavjet povratka, a svaka žena na obali čuvar tog zavjeta.
