TRIBALJ – U zaleđu Crikvenice, u srcu pitoresknog Triblja, živi jedna od najoriginalnijih pusnih štorija Hrvatskog primorja. Glavni akteri? Bela kumpanija. Čine je momci “stariji od 18, a mlađi od braka”, bijeli mladići koji na četiri dana zaboravljaju na svoje krevete i udobnost, na kućnu adresu, a sve kako bi sačuvali tradiciju koja život znači.
Što to “Beli” zapravo rade od pusne subote do utorka, doznali smo prije nekoliko godina iz prve ruke od Eduarda Tucakovića, jednog od onih koji je tada s ponosom nosio bijelu uniformu.
Od teškog kamena do hrvatske trobojnice
Sve počinje u subotnje jutro. Dok se stariji članovi s pijetetom prisjećaju onih koji više nisu s njima, poput prerano preminulog Nine Vidakovića, “novaci” imaju pune ruke posla. Zadatak? Urediti zastavu jabukama, narančama i zelenilom. No, put do časti nošenja te zastave popločen je, a baš doslovno – kamenjem.
- Prije zastave mora se “nanositi kamena”. Kamen se nosi od Črnog mula u Crikvenici, uzbrdo sve do policije. Nema ispuštanja, nema odustajanja dok cijela grupa ne stigne na vrh. Tek kad kamen preleti preko zidića, novak u ruke dobiva hrvatsku zastavu koju, poput najveće svetinje, ne smije ispustiti iz vida sve dok Mesopust ne izgori.
Malo glazbe, malo nepodopština
Nakon što se u nedjelju i ponedjeljak obiđu sve zacrtane lokacije i sela, nastupa vrijeme za romantiku s dozom nepodopština – famoznu “malu noćnu muziku”. Beli skidaju remen, lentu i kapu, dijele se u grupe i pod prozorima tribaljskih djevojaka pjevaju bezvremensku: “Otvori draga prozor…”.
No, što ako draga ne otvori? E, tu nastupa onaj “vražji” dio pusnih običaja.
– One koje se ogluše na serenadu, moraju biti spremne na odmazdu.
Odmazdu, u čudu gledasmo Eduarda.
– A je. Bilo je tu svega – od zazidanih ulaznih vrata do automobila podignutih na “coketi”. Sve je to u duhu šale i dobrog raspoloženja, ali poruka je jasna: prozor se u Triblju otvara kad Beli pjevaju, naglasio je Eduard.
Sreća i tuga “bivšeg Belog”
Biti član Bele kumpanije u Triblju je stvar prestiža i ponosa. Ipak, svaki Beli zna da je njegov rok trajanja u kumpaniji ograničen sudbonosnim “da”.
– Vjenčanje je velika sreća, a u slučaju Belih i – tuga. Onoga dana kad se oženiš, prestaješ biti Beli i postaješ “bivši Beli”. Zato ovih nekoliko godina dok smo u kumpaniji, dajemo srce za ovaj običaj, zaključuje Eduard.
I tako oni danas krenuše, a u utorak, kad Mesopust plati glavom za sve nedaće koje je zakuhao u 2025. godini, Beli će se napokon vratiti svojim kućama. Umorni, ali mirni, jer su još jednom osigurali da se tribaljska tradicija, baš kao i njihova zastava, i dalje ponosno vije na vjetru baštine.
