DONJA VOĆA – Za voćanski puk blagdan sv. Jurja oduvijek je označavao radostan početak poljodjelske godine, dok je sveti Martin donosio njezin smiraj i tišinu pred zimu. Ta se simbolična povezanost očituje i na zidu svetišta župne crkve sv. Martina biskupa u Donjoj Voći, gdje se, jedan nasuprot drugome, nalaze freske ovih svetaca – sv. Juraj u borbi sa zmajem i sv. Martin kao tihi čuvar završetka ciklusa.
U katoličkom kalendaru sveti Juraj slavi se 23. travnja kao mučenik i zaštitnik zemlje, usjeva, ratara i pastira, zelenila i stoke, ali i vojnika. Njegov lik, prožet snagom i simbolikom pobjede nad zlom, duboko je ukorijenjen u narodnoj predaji.
Jurjevo kao blagdan novog početka
Upravo zbog početka novog kruga radova, od kojih je ovisio opstanak zajednice, slavlje Jurjeva bilo je jedno od najradosnijih i najiščekivanijih u voćanskom kraju. Bio je to trenutak kada se priroda budi, a s njome i nada u plodnu godinu.
Voćanci, poznati po svojoj ljubavi prema pjesmi i glazbi, slavili su Jurjevo kroz veselu ophodnju selima. Muzikaši su obilazili kuće pjevajući i svirajući, a među njima se isticao Zeleni Jura – mladić okićen svježim bukovim granjem, simbol proljeća i novog života. Dok je odjekivala pjesma: „Siđe Jura iz gore na to ravno pole, darujte ga, darujte Juru zelenoga…“, Jura je plesao, noseći košaru u koju su domaćini darivali jaja, vino ili rakiju. Zauzvrat je donosio blagoslov – obećanje dobrog uroda, zdrave stoke i blagostanja.
Običaji i vjerovanja
Na Jurjevo se selo zaodijevalo u zelenilo. Ograde su se kitile granjem, a ni stoka nije ostajala bez svojega ukrasa – kravama su se na rogove stavljali vijenci od bukova lišća, kao znak zaštite i plodnosti. Po povratku s paše, ti su se vijenci bacali preko krovova štala, prizivajući zdravlje i obilje. U isto su se vrijeme palili i snopići osušenog cvijeća blagoslovljenog na Cvjetnicu, čijim se dimom blagoslivljalo domove i gospodarske zgrade.
Do Jurjeva je vrijedilo posebno pravilo – stoka se smjela slobodno napasati, ne mareći za međe. No, nakon toga dana, kako bi se zaštitili budući usjevi, ta je sloboda prestajala. I u toj se promjeni ogleda prijelaz iz bezbrižnosti zime u odgovornost proljetnih radova.
Na paši se toga dana jelo skromno, ali svečano „cvrtje“ – jaja pečena na kosanoj masti. Djeca i mladi kitili su jedni druge cvijećem i zelenim grančicama, kroz igru i pjesmu, radujući se proljeću i zajedništvu.
Očuvanje i obnova tradicije
Napjev „Siđe Jura iz gore“, koji se pjevao u voćanskom kraju, zapisao je 1947. godine etnolog dr. Vinko Žganec, sačuvavši tako dio ove bogate tradicije od zaborava. Nakon više od pola stoljeća, običaj jurjevske ophodnje ponovno oživljava zahvaljujući KUD-u Voća. Danas, prilagođena suvremenom vremenu i brdovitom krajoliku, ophodnja se odvija u prigodno ukrašenoj povorci vozila, no njezina srž ostaje nepromijenjena – pjesma, radost i zajedništvo.
Najvažnije je da Zeleni Jura i danas dolazi među ljude, donoseći ono što je oduvijek simbolizirao: zdravlje, plodnost i zaštitu – pobjedu nad zmajem, nad svakim zlom koje bi moglo zasjeniti nadolazeću godinu.
Tekst: Ljubica Galić, predsjednica KUD-a “Voća”
