RUKAVAC – Dok se jutarnja magla još razvlačila nad Učkom, a Rukavac trljao “pospane oči”, tišinu nedjeljnog jutra prekinuo je zvuk koji Rukavčani iščekuju cijelu godinu. Uz karakterističan ritam triju zvona i snažne povike, Rukavački zvončari krenuli su na svoj tradicionalni pohod na Zvoneću. Ovaj pohod, koji se održava svake godine prve nedjelje nakon Antonje, a ove se eto, zbog loših vremenskih prilika odgodio za tjedan dana, nije samo turistička atrakcija, već živa veza između dva mjesta čija povijest seže duboko u prošlost.
Legenda kaže…
Među mještanima se i danas prepričava legenda o nastanku Zvoneće koja objašnjava zašto je ovaj posjet toliko emotivan. Kaže se da su Zvonećani zapravo potomci Rukavčana. Prema predaji, nekada davno su pastiri iz Rukavca sa svojim blagom odlazili na pašnjake prema zapadu. Očarani ljepotom tog kraja, dio njih odlučio je tamo ostati i osnovati selo – današnju Zvoneću. Zato se u narodu često čuje da su Rukavčani i Zvonećani oduvijek vezani, a ovaj pohod doživljavaju kao odlazak u posjet svojoj “braći”.
Strašne maske i tri zvona
Rukavački zvončari? O njima se mnogo toga već zapisalo i napisalo. Ukratko – pripadaju skupini “zapadnih” zvončara. Za razliku od onih s Halubja koji nose jedno veliko zvono i životinjske maske, Rukavčani na glavi nose “klobuki” ukrašeni cvijećem od papira (krabujosnice) te oko pasa nose tri zvona.
Povijest bilježi da su se zvona kroz stoljeća mijenjala. Do sredine 19. stoljeća zvončari su nosili više manjih zvonaca – pet ili šest, dok su današnja, veća i snažnija tri zvona, postala standard oko 1860. godine. Opća legenda o nastanku zvončara, koju rado pričaju i u Rukavcu, kaže da su njihovi preci u doba turskih provala na sebe navukli ovčje kože i počeli ludo zvoniti. Turci su, misleći da se s planina spuštaju nadnaravna bića, u strahu pobjegli glavom bez obzira.
Stariji mještani rado se sjećaju i zgoda iz vremena Rapalskog ugovora, kada je granica između Italije i Kraljevine Jugoslavije prolazila upravo ovim krajem. Iako su tadašnje vlasti pokušavale zabraniti zvončarske ophode, priča se da su zvončari uvijek nalazili načina da “prošvercaju” tradiciju preko granice, jer “pust ne pozna granice, a zvono se čuje i s druge strane žice”.
Stopama predaka
No, vratimo se mi u današnjicu, u nedjeljno jutro kad su se na Kinkeloven taracu, okupila rukavačka zvona i krenula tjerati zlo, dozivati proljeće kročeći putem svojih predaka i njihovih zvona. Na putu dugom oko 25 kilometara zvonili su od Rukavca, preko Biškupi, Kućeli, Zdemera, Krive, Škrapne i Gašpari do Zvoneće. Dočekivani su punih stolova, a ispraćani punih srca.
– Put je dug ali je zadovoljstvo neizmjerno. Svaki korak i svaki zvon liječi dušu i izaziva ponos, reći će oni kojima kilometri ništa ne znače, a tradicija znači sve – Rukavački zvončari.
No, ne staje priča na ovom pohodu, već u iduću nedjelju, posjet im uzvraćaju Zvonejski zvončari. Pa da ona legenda s početka priče ne govori istinu…
