LANIŠĆE – Osamnaesti put odjekivali su Lanišćem napjevi koji se ne mogu čuti nigdje drugdje na svijetu. Manifestacija „Zarozgajmo na Ćićariji”, smotra tradicijske vokalne baštine i etnografskog blaga istarskog sjevera, još jednom je okupila čuvare zvuka koji je stariji od svakog pisanog zapisa.
Kad se kaže zarozgat
Bugarenje — specifičan način pjevanja svojstven isključivo Ćićariji — za same Ćiće nikada nije nosilo to ime. Oni će reći da će „zarozgat”. Taj intimni, starinski glas, koji su u stručnu terminologiju uveli Ivan Matetić Ronjgov i Slavko Zlatić, prenosi se s koljena na koljeno, mimo nota i učionica, iz grla u uho, iz srca u srce. I upravo ta krhkost čini ovu manifestaciju nezamjenjivom — jer mnogi napjevi koji su se čuli toga dana nigdje nisu zapisani, ne postoje ni na jednoj digitalnoj platformi, žive samo u sjećanju i glasu onih koji ih nose.
Jedanaest izvođača iz cijele Hrvatske
Na pozornicu je ove godine stupilo jedanaest izvođača iz različitih kutova Hrvatske, svaki sa svojom pričom i svojim zvukom.
S najsjevernije točke Ćićarije stigli su Žejanski Kntaduri iz Žejana. Šesteročlana skupina njeguje dvoglasno pjevanje koje su njihovi „stari” zvali „starinska knta”, a uz stare napjeve od zaborava čuvaju i pjesme i plesove na „cindri” te poseban žejanski dijalekt koji pripada porodici romanskih jezika — živi dokaz koliko su ovi prostori oduvijek bili raskršće kultura i jezika.
Četiri dame koje čine Žensku vokalnu skupinu Dalmatika iz Zadra čuvarice su starinskog stila pjevanja sjeverne Dalmacije — dvoglasja, kanata i orcanja zadarskih otoka, Ravnih kotara i Bukovice. Riječ je o povijesnom stilu pjevanja koji je preživio do dvadesetog stoljeća, ali ga noviji stilovi sve više istiskuju. U Lanišću su se predstavile napjevima na arhaičnom dvoglasju zadarskih otoka te glagoljaškim crkvenim pjevanjem priobalja, koje se po nekim mjestima još može čuti.
Marino Kranjac dolazi iz Bertoki kod Kopra, a rodom iz Labina. Punih četrdeset godina bavi se istraživanjem, izvođenjem i aranžiranjem istarske tradicijske glazbe, a posebno poglavlje njegova rada posvećeno je upravo Ćićariji. Još 1991. godine upoznao je i snimio stare svirače na ćićskoj tamburici, Grgu Šverka i Osipa Grbca iz Lanišća, i od njih naučio „kako na tamburicu svirat i kako se uz taj instrument zakanta” — znanje koje je toga večera podijelio s publikom.
Folklorna skupina Zajednice Talijana Šišan, osnovana 2008. godine na inicijativu entuzijasta željnih očuvanja glazbene i folklorne baštine Šišana, donijela je mantinjade — napjeve koji su se izvodili u doba karnevala, a čini ih niz stihova isprepletenih mješavinom talijanskog, mletačkog i istriotskog govora. Ti napjevi spadaju u skupinu kanat, izvode se u paru, a kada im se pridruže i pive — mih — nazivaju se canti xota le pive.
Tradicija koja ne pristaje na muzejsku policu
Da je osamnaest godina manifestacije na Ćićariji urodilo plodom, pokazale su Frndalice — spoj arhaičnog, starinskog zvuka i moderne produkcije. Pjevaju po starinski, u dvoglasju i tijesnim intervalima, a istovremeno ih se može pronaći i na digitalnim platformama. Tradicija ne mora biti muzejski eksponat — Frndalice su živi dokaz da može disati i u suvremenom vremenu.
„Kad se je delalo na polju, kad se je finilo, se je selo i kantalo, vajk se poslušalo mamu, babu i te starije ženske kako kantaju. Ćićke su imale zrele i stare glasi.” Tako svoje pjevanje opisuje skupina koja se jednostavno nazvala Ćićke – ni dvije, ni tri, ni četiri, jer se najdu i kantaju ku u dve ku u tri, kako god. Marija Špinoti, Anita Buždon i Irena Šverko ovom su prigodom nastupile i uz mladu snagu Jelene Uher, koja se pridružila kako bi naučila kantati po starinski — jer bugariti mora netko i nastaviti.
Pjesnikinja Ivanka Šverko, po ocu i majci rodom iz Prapoća, podijelila je sjećanja na događaje, ljude i običaje iz svojeg djetinjstva i mladosti. Iako je s pet godina iz Prapoća otišla u Pulu, prapojski se govorio i kod kuće — i gdje god može, na Ćićariji i drugdje, raduje je čitati i pisati na govoru kojim diše.
Od Karlovačke županije do zadarskog zaleđa
Kulturno-umjetničko društvo “Izvor” iz Generalskog Stola u Karlovačkoj županiji djeluje od 2003. godine s jasnom misijom: od zaborava očuvati i mlađima prenijeti izvorne pjesme, plesove i običaje svoga kraja. Njihove izvedbe nisu samo pjevačke ili plesne — imaju i cjelovečernje, gotovo dramske prikaze starih običaja, što im daje posebnu snagu i autentičnost.
Ova je godina za KUD Barban bila posebno svečana — društvo osnovano 17. travnja 1976. proslavilo je veliki zlatni jubilej, pedeset godina neprekidnog rada i zajedništva. Sedamdeset članova okupljenih u folklornoj, plesnoj, sviračkoj i literarno-recitacijskoj sekciji donijelo je u Lanišće i svoju nagrađivanu zbirku narodnih nošnji starih od sto do sto pedeset godina.
KUD Radovin iz istoimenog mjesta u Općini Ražanac kraj Zadra više je od četvrt stoljeća posvećen tradicijskoj baštini Zadarskog zaleđa i Ravnih kotara. Odlikuju se očuvanjem orcanja — oblika pjevanja uvrštenog na listu Svjetske nematerijalne kulturne baštine — zatim pjevanjem na bas i radovinskim nijemim kolom, koje se izvodi bez ikakve instrumentalne pratnje. Posebno se ističu i čuvanjem glagoljaškog crkvenog pjevanja, baštine iznimne vrijednosti jer su upravo ovi krajevi od pape dobili posebno dopuštenje za slavljenje mise na narodnom jeziku — iz čega se razvilo glagoljaško pjevanje, a potom i klapsko.
U bliskoj suradnji s Radovincima nastupili su i pjevači KUD-a Sveti Šime iz Rtine, osnovanog 2012. godine. Zajedno nastupaju na velikim nacionalnim i međunarodnim smotrama, a u Lanišće su donijeli starinsko, gromko pjevanje na bas specifično za podvelebitski i ražanački kraj, tradicijsko rtinsko kolo te nastup u starinskim narodnim nošnjama — sve bez moderne instrumentalne pratnje. Iz zadarskog zaleđa još se predstavila Kulturno umjetnička udruga “Fortuna” koja njeguje pjesme i plesove s područja Ražanca, uključijući Ražanačko kolo koje je jedan od najsvjetlijih bisera hrvatskog folklora.
Nit koja se ne smije prekinuti
Osjećaj ponosa i odgovornosti prema baštini najsnažnije je izrazila načelnica Općine Lanišće Roberta Medica: „Posebno sam ponosna što smo smotru uspjeli održati svih ovih godina, unatoč brojnim izazovima s kojima se susreće prostorno velika brdsko-planinska općina s malim brojem stanovnika. Nije uvijek bilo jednostavno, ali nismo dopustili da se prekine nit koja povezuje prošlost, sadašnjost i budućnost kroz našu baštinu”, rekla je načelnica, istaknuvši i posebnu radost što tradicija na Ćićariji živi i kroz Miće Ćiće — najmlađe čuvare identiteta i duha ovoga kraja. „Snaga ove priče je u zajedništvu izvođača iz različitih dijelova Hrvatske, naših mještana, udruga, volontera, suradnika i svih koji svojim doprinosom čine da Ćićarija toga dana bude mjesto susreta, ponosa i topline”, zaključila je.
Sveci zaštitnici i živi glas Ćićarije
Dan manifestacije bio je ujedno i Dan Općine Lanišće, koji se slavi uz zaštitnika svetog Kancija, Kancijana i Kancijanila.
Ćićarija od davnina slovi kao moćna i raspjevana. Osamnaest godina ove smotre svjedoče da ta slava nije tek legenda — nego živ, glasan, nepresušan glas.
