RIJEKA – Svake godine 15. lipnja Rijeka oblači svoje najsvečanije ruho. Dani svetoga Vida, nisu tek niz kulturnih, zabavnih, sportskih i vjerskih događanja, nego duboko ukorijenjen izraz identiteta grada na Rječini i njegovih stanovnika. Blagdan nebeskog zaštitnika stoljećima povezuje prošlost i sadašnjost, vjeru i svakodnevni život, podsjećajući kako je Rijeka rasla i razvijala se pod okriljem svoga sveca. Nije stoga slučajno da je srednjovjekovna Rijeka nosila ime „Rika svetoga Vida“, dok se u latinskim dokumentima spominjala kao Terra Fluminis Sancti Viti.
Sveti Vid u riječkoj povijesti
Kult svetog Vida u Rijeci seže duboko u povijest. Ranokršćanski mučenik sa Sicilije, koji je stradao tijekom Dioklecijanovih progona početkom 4. stoljeća, s vremenom je postao jedan od najštovanijih svetaca europskog prostora. U Rijeku njegovo štovanje dolazi u ranom srednjem vijeku, a stoljećima kasnije postaje neizostavnim dijelom gradskog identiteta. Grad je živio u znaku svetoga Vida – njegov lik nalazio se na gradskim pečatima, brodovi su plovili pod njegovom zastavom, a domovi su čuvali njegovu zaštitu. Njegovo ime nije bilo zapisano samo u povijesnim dokumentima i znamenjima, nego i u kolektivnom sjećanju generacija Riječanki i Riječana.
Katedrala kao simbol grada
Posebno mjesto u toj priči zauzima Katedrala svetog Vida, jedinstvena barokna rotunda koja već stoljećima dominira duhovnim središtem grada. Isusovci su njezinu gradnju započeli 1638. godine, nadahnuti venecijanskom crkvom Santa Maria della Salute. Svojom kružnom formom i bogatom baštinom katedrala predstavlja jedan od najprepoznatljivijih simbola Rijeke, a u njezinoj unutrašnjosti čuva se i priča o čudotvornom raspelu iz 13. stoljeća.
Povratak tradicije i identiteta
Nakon desetljeća tijekom kojih su javne proslave blagdana bile potisnute isključivo u crkvene okvire, početkom devedesetih godina prošloga stoljeća Rijeka je ponovno vratila svome zaštitniku mjesto koje mu pripada. Od 1991. godine blagdan svetoga Vida ponovno se obilježava i kao Dan grada Rijeke, spajajući duhovnu i svjetovnu dimenziju zajedništva.
Jubilejska proslava u znaku zajedništva
Ovogodišnja proslava imala je posebno značenje. U svečanom i molitvenom ozračju zajedništva, Riječka nadbiskupija obilježila je blagdan svojega nebeskog zaštitnika i zaključila jubilejski hod povodom stote obljetnice uspostave biskupije u Rijeci. Središnje euharistijsko slavlje u katedrali predvodio je Dražen Kutleša, koji je u propovijedi istaknuo neraskidivu povezanost grada i njegova zaštitnika.
„Ovaj je grad kroz stoljeća živio između mora i uzvisina, između luke i planina, između buke i tuđine koje su donosili valovi i tišine naših ognjišta. Rijeka, koju gradska i povijesna predaja pamti i kao Riku svetoga Vida, nosi svoga zaštitnika ne samo u nazivima i znamenjima, nego u duši puka,“
Na kraju slavlja riječki nadbiskup Mate Uzinić zahvalio je svima koji su sudjelovali u organizaciji proslave, naglasivši kako završetak jubilejske godine ne predstavlja kraj, nego početak novoga razdoblja za Riječku nadbiskupiju.
Procesija ulicama grada
Nakon misnog slavlja ulicama Staroga grada i Korzom prošla je tradicionalna procesija s relikvijama svetoga Vida, kao snažno javno svjedočanstvo vjere i zajedništva u srcu grada. U procesiji su sudjelovali brojni vjernici, građani, nadbiskupi i biskupi, a svečanost je dodatno obogatila Hrvatska bratovština Bokeljska mornarica 809 Rijeka izvedbom Kola svetoga Tripuna.
Dani svetoga Vida – spoj tradicije i suvremenosti
Dani svetoga Vida danas su više od blagdana – oni su susret tradicije i suvremenosti, duhovnosti i urbanog života. Kroz svečanu sjednicu Gradskog vijeća, dodjelu nagrada zaslužnim građanima i organizacijama, kulturne programe, koncerte i sportska događanja, Rijeka iznova potvrđuje koliko je snažna veza između grada i njegova sveca.
Jer, bez obzira na promjene koje su obilježile njezinu burnu povijest, Rijeka je ostala vjerna svome zaštitniku. U zvonima katedrale, koracima procesije i susretima na gradskim trgovima i danas živi ista poruka – sveti Vid nije samo dio riječke prošlosti, nego trajni simbol njezina identiteta, zajedništva i pogleda prema budućnosti.
