Otok Susak, stoljećima slavi sve svoje dane, ali unazad četrdeset godina jedan se izdvojio. To je Dan iseljenika, dan kad raseljeni Suščani, čiji su korijeni zarinuti između trski predivnog pješčanog ljepotana usred mora, pohode rodni kraj ili rodni kraj svojih predaka. Ovogodišnji, jubilarni 40. privukao je na Susak i one koji pokoju godinu “preskoče” dolazak. Takvi su rijetki, no čovjek snuje, a Bog određuje, kažu stari ljudi. Oni kojih je početkom 20. stoljeća na Susku, kaže popis, bilo 1700. A i oni prije njih. Današnjica donosi sasvim drugačije brojeve – na Susku stalnih stanovnika ima sedamdesetak. No, kad ljeto dođe, onda opustoši američka država New Jersey, poglavito grad Hoboken jer on je “američki Susak”.
I tako iz godine u godinu, pa tako i ove. Zašareni se Susak, progovori nekom čudnom mješavinom američkog engleskog i starosusačkog govora. Donje i Gornje selo “oboje” živopisne susačke nošnje, a noge same krenu korakom zvanim “Unaj do”. Ispuni se župna crkva sv. Nikole, sanjajući baš kao i otok i oni malobrojni koji ga naseljavaju sljedeći susret, sljedeću feštu… Nastavak priče o ljubavi prema rodnom kraju koja se prenosi s generacije na generaciju, neovisno na kojem kraju svijeta se živi.
