Žaklinin Blog

zaklina-blog

Samo da znate, ničeg od ovog što se zove Projekt “Tragom hrvatske baštine”, ne bi bilo da nije bilo Mene. Ni traga, ni baštine, ni edukacije, ni prijateljstava, ni izložbe. Web stranice još manje.

Ja sam “praprapra i još puno pra” unuka one Žabice Divojki o kojoj je skupljajući priče i legende Hrvatskog primorja pisao Krasičar Fran Mikuličić. Fran je, stoji u zapisima moje “pra na entu none” bio krasički župnik, a o njoj je pisao u knjizi “Narodne pripovietke i pjesme iz Hrvatskog primorja”, izdanoj 1876. godine. Sad bih vam ja prepisala tu priču pisanu na dijalektu, izvornoj krasičkoj čakavici, ali sam prelijena prepisivati. Kako i današnji klinci ne vole čitati, našla sam na mreži svih mreža, stranici namijenjenoj mamama, valjda da i one ne moraju čitati, kratak sadržaj na standardnom hrvatskom jeziku. On glasi: “Bili jednom muž i žena koji nisu mogli imati dijete. Već su gotovo i ostarjeli te su jednom pošli na proštenje te zamolili Boga da im da dijete pa makar bila i žabica. Žena je napokon rodila, ali malu žabicu. Žabica je najčešće boravila u vinogradu i rijetko bi kući dolazila. Muž je radio u vinogradu, a žena mu je ručak spremala. Kad je žena ostarjela i nije mogla nositi objed svom mužu, žabica reče neka njom za noge priveže lonac pa će ona nositi objed u vinograd. Tako je i bilo. Žabica je jednom zamolila oca neka ju digne na jednu trešnju, a kad je ovaj to i učinio, počela je tako lijepo pjevati kako to samo vile znadu. Tuda je prolazio kraljev sin te je uporno zapitkivao starca tko to pjeva. Starac mu na kraju reče istinu, a ovaj reče žabici neka pođe s njim njegovom ocu. Slijedeći dan trebale su doći i djevojke druge dvojice braće pa je kralj trebao odlučiti kojem će sinu dati kraljevstvo. Zaručnice su trebale sa sobom ponijeti najljepši cvijet. Žabica je rekla kraljevu sinu neka joj pošalje bijeloga pijetla na kojem će dojahati. Kad je žabica ušla u grad, pijetao se pretvori u bijelu vilu, a žabica u najljepšu djevojku na svijetu. Odjene sunčane haljine, a kao cvijet ponese klas pšenice i tako dođe u kraljevu palaču. Draga najstarijeg sina donijela je sa sobom ružu, draga srednjeg sina donijela je karanfil, ali kralj se oduševio baš klasom pšenice. Vidio je kralj da će nova kraljica znati gospodariti kraljevstvom jer vidi da se bez pšenice ne da živjeti. Zato je kraljevstvo i ostavio najmlađem sinu. I tako je žabica postala kraljica. Ova bajka potječe iz Hrvatskog primorja.”

Dakle, sad mjesto mog obitavanja znate – Hrvatsko primorje, relacija Kastav – Rijeka – Krasica, ili “pokrivam sve” jer sam “kod na metle pometena pa me je va celomu zavičaju”.
Sad o Njoj. A što da vam kažem, volim je. Stalno bježi u ta slova jer misli da će tamo naći riješenje za svoje probleme. I tuđe. Zapravo traži sebe i onu kristalnu kocku vedrine Tina Ujevića. Ne kuži da ju je već našla. Naravno – mene. Šalim se, kuži ta sve, zato i je uvijek malo gore, malo “potloh”. Kako izgleda? Meni super jer je njoj karneval 365 dana u godini pa se sva šareni, a najviše kad je “dole”. Njezina Gospođa mama ne bi se složila s ovim mojim “super”. Svojeglava, prgava, jezičine duže nego kravlji rep, neprilagođena, znatiželjnija i od najznatiželjnijeg djeteta, ali i pouzdana i najveći prijatelj na svijetu. Nikad ne zna koliko ima ni godina, ni novaca, ali uvijek zna koliko ima prijatelja. Puno, ali ona to super kategorizira – prijatelji baš baš, prijatelji baš i prijatelji. U ovu zadnju kategoriju spada cijeli svijet. Od skakavca u brazilskoj prašumi do svih koje ona smatra da su dobri, a i za one “nedobre” uvijek će probati naći neko opravdanje ali da ih sretne rekla bi im svoje i vjerujte bilo bi im gore nego da ih je zgrabio bager. Priznajem, to njezino – nema loših ljudi, samo eto, nismo svi imali iste preduvjete i sreću u životu – ponekad mi ide strašno na živce i na sve. Uz svu svoju inteligenciju koja je neosporna, glupasta je “malo”, zar ne?

Razgovor se pretočio u šutnju. Ta se tema nije više spominjala. A onda sam ga ja, Žaklina, jednog dana pozvala na “čašicu šutnje” tijekom koje sam mu objasnila sve ono što je i sam znao – vrijeme je za pokret. Onda je on došao Njoj i rekao – ej, znaš ono “upoznaj domovinu da bi ju više volio”, možemo mi to. Dakako da je opet “zaiskrila” i rekla – ne bih s tobom upoznavala ni vlastiti džep, a kamo što drugo. I On se uvrijedio. Opet sam morala uzeti stvar u svoje ruke i Ona je došla na red. Pitala sam ju kako bih ja, Žaklina koja sam hrvatskih korijena, rođena u Danskoj mogla na neagresivan način upoznati zemlju svoje “pra na entu none”. Odgovorila je – kao i ja svoje, putujući, upoznavajući nove ljude, ljude koji žive sadašnjost, njeguju prošlost i misle na budućnost.
Rekoh – što se čeka, osmisli, zovi Onog i krenimo.

Ovaj razgovor se vodio prije nešto više od godinu dana. Ona je u međuvremenu proučila sve migracije, nije odustala od mozaične slike Rijeke koju čini ne samo Hrvatska jer još mnoge, mnoge druge sudbine, obitelji, zemlje djelići su tog mozaika, pa sve to objasnila Njemu.
I mi krenusmo. U nekom više, nekom manje poznato. I, samo da znate, “lipo mi se videlo kad je rekla da san ja njeja zvezda vodilja i kad mi je pročitala onu štoriju o žabice s početka teksta”. Svašta smo prošli, svašta doživjeli, upoznali puno dragih ljudi, mnogo naučili, a zapravo, u povjerenju – sve smo mi to radili u spomen svojim roditeljima koji su zavičaj ugradili u Rijeku, u jednakoj mjeri koliko se Rijeka utkala u njih, i u njihove potomke tj. u Nju, Njega, Mene. Sve.

Ako vas zanimaju pikanterije s 23.757 kilometara dugog putovanja, čitajte na ovom mjestu kad mi se bude dalo pisati. Za sad, Žaklina ide na manikuru i točka.  

Share:

Share on facebook
Facebook
Share on linkedin
LinkedIn
Share on email
Email
error: Sadržaj je zaštićen.