Trilogija “Za zvonom”Projekt je proveden početkom prosinca 2021. godine u dvije ključne zvončarske općine, odnosno u Općini Matulji – najpusnoj općini čijih je devet zvončarskih skupina od 2009. godine uvršteno na UNESCO-vu reprezentativnu listu nematerijalne baštine čovječanstva, te u Općini Viškovo, općini u kojoj egzistiraju Halubajski zvončari, deseti sa spomenute UNESCO-ove liste. Projekt se odvija pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture RH, a zamišljen je kao kratki presjek svega onog što se u vrijeme Pusta ili Poklada zbiva na području nekadašnjeg kastavskog komuna. Prvo događanje zbilo se u mjestu čiji zvončari prvi zazvone u Županiji. U Žejanama, u kojima zvončari dočekaju Tri kralja. Nazvano je “Prvo zvono”. Drugo je, uobličeno u izložbu nazvanu kao cijeli projekt – “Za zvonom” zaživjelo u Zvončarskoj muzejskoj zbirci u Rukavcu, a treće imenovano kao “Zvonci – to smo mi” pogovor je koji ima samo jedan cilj. On se zove – da se ne pozabi. Ili u prijevodu – što više pričamo, to bolje pamtimo.
PRVO ZVONO, Žejane, 5. prosinca 2021. godine, Stara Škola
Večer zamišljena kao “pričaonica – radionica” dala je povijesni pregled nastanka i opstanka Žejanskih zvončara koji se, ne samo po zvonu koje se, u cijeloj Primorsko-goranskoj županiji prvo oglasi, već i po zvončarskom koraku, odori i nadasve jeziku – istrorumunjskom narječju, uvelike razlikuju od svih ostalih zvončarskih skupina nekadašnjeg Kastavskog komuna. Priču o Žejanskim zvončarima čuli smo i zabilježili razgovarajući s Željkom Doričićem koji zvonce nosi već punih 50 godina, Lučjanom Turkovićem koji je sa zvoncima i zvončarima tek koju godinu manje od Željka, Elvisom Kuharićem iza kojeg je 35 godina zvončarskog iskustva i Vedranom Sankovićem koji ima 25 godina zvončarskog staža.O tome što se u svakoj žejanskoj kući kuha na Tri kralja govorile su nam Đuliana Turković i Silvana Doričić, a kuha se ječmik ili krupa, a Đulijana nam je pojasnila i što djevojka u zvončarskoj pratnji mora imati na sebi. Ona koja je tu odoru nosila zove se Elena Kuharić. O tome što Žejanski zvončar nosi na sebi pričao nam je Lučjano Turković, a zorno nam, noseći zvončarsku odoru pokazao Matej Doričić. Dečko na čijoj generaciji tradicija ostaje.Na radionici smo naučili napraviti “kurdele”, ali i doznali kako se radi i koliko muke treba da sa načini pravi klabuk, odnosno kumarak. Potom koliko se paze rože, fijoci, zašto svaki žejanski zvončar u džepu ima hrpu spajalica, zašto je bura prijatelj Žejanskim zvončarima, a zašto je kiša najveći neprijatelj.Naučili smo kako jedno malo mjesto sa svega stotinjak stanovnika, mjesto na obroncima Učke njeguje tradiciju – jezik, glazbu, pjesmu, zvonci…
ZA ZVONOM, 9. prosinca 2021. godine, Zvončarska muzejska zbirka Rukavac
Putem šesnaest fotografija snimljenih tijekom nekoliko ophoda Rukavačkih zvončara ka Zvoneći i Zvonejskih ka Rukavcu prikaže to stoljetno prijateljstvo svih zvonaca ova dva mjesta. Zoran Laginja, u ime domaćina – Rukavačkih zvončara, te Denis Perčić i Robert Kinkela kao predstavnici Zvonejskih zvončara ispričali su nam kad kreću ophodi, gdje je mjesto sastanka, kuda prolaze, tko ih dočekuje, čime ih ponudi, kad Zvonećani uzvrate posjet, ali i odgovorili na pitanja kao što su – ide li zvončar ikad u mirovinu, koliko se tradicija promijenila u zadnjih nekoliko desetljeća, što je najvažnije za svakog zvončara i još mnoštvo pitanja kojima su bili zasuti.Što znači biti načelnik najpusne općine u najpusnoj županiji Hrvatske, pitanje je koje smo postavili načelniku Vedranu Kikneli i doznali da je velika čast ali i velika obaveza.
ZVONCI – TO SMO MI, 13. prosinac, Ronjgi
Zadnji dio trilogije bio je pogovor u kojem su sudjelovale četiri generacije Halubajskih zvončara, ona koja ih prati već četiri desetljeća i koja je najzaslužnija što su se našli na UNESCO-voj listi, ona kojoj bi svaka zvončarska kuća Kastavskog komuna podigla spomenik, ali i ona svakom zvončaru – etnologinja Lidija Nikočević. O tome koliko tradicija pomaže u turističkoj promidžbi govorile su Marina Jurić, direktorica TZ Viškovo i Marijana Kalčić, direktorica TZ Matulji. O životu zvonca i zvončara na Halubju govorili su Milivoj Jurčić Paučina, z Marinić, godište 1941. i Florijan Maras Šorić z Lućić, Saršoni, 1956. godište. Potom Goran Vlah zvan Half z Marčej, 1962. godište i Damir Host, z Hosti 1966. godište, pa Kristijan Frlan Kiko z Viškova, jušto 50 let i Sanjin Rubeša Rume z Kudeji, 1973. godište i na kraju oni najmlađi – Jasmin Milić 1982. godište z Jugi i Sandy Marčelja, 1995. godište z Marčej.Svaka generacija ima svoju priču, ali svih osmorica imaju isti zaključak – da se opet rodimo, sve bi bilo isto. Etnologinja Lidija Nikočević zaključuje da svako vrijeme nosi nešto svoje, te da su običaji i tradicija živo tkivo, odnosno baš kao i jezik – razvijaju se, svaka generacija donosi nešto svoje, ali temelj opstaje. Da tomu nije tako, izumrli bi i jezik, i tradicija.Sve je završilo, kako to i inače na zvončarskim ophodima fini – za stolon, va neformalnomu pogovoru, uz kumbasice, kapuz, presnac i vino.Da bi i k letu.
Pokrovitelj ovog projekta je Ministarstvo Republike Hrvatske, sav snimljeni materijal možete pogledati na YT kanalu Tragom hrvatske baštine.