DRAGANIĆ – Dok proljetno sunce, prkoseći prgavosti zime u odlasku, budi usnula polja i šume Draganića, zrakom struji onaj poseban miris buđenja. To je vrijeme kada priroda daruje svoje najljepše plodove, ne u cvijeću, već u skromnim grančicama koje će, vještim rukama Draganićaka, postati simbol vjere, ponosa i opstanka. U tom titraju između prošlosti i sadašnjosti, ponovno oživljava Puranac – raskošni uskrsni običaj koji više nije samo sjećanje starijih generacija, već živuća slika jednog kraja.
Film kao trajni zapis tradicije
Važnost ovog običaja prepoznala je i Udruga tragom hrvatske baštine. Nakon praćenja i dokumentiranja obnovljenog običaja u Draganiću, uz pomoć KUD-a “Sveti Juraj” snimljen je kratki dokumentarno-reportažni film. Ovaj film nije samo vizualni zapis, on je emotivna posveta zajednici koja je uspjela otrgnuti zaboravu svoju baštinu, osiguravajući da priča o purancu ostane sačuvana za buduće generacije.
U potrazi za pravom grančicom
Sve počinje u miru prirode. Članovi KUD-a Sv. Juraj, zajedno sa sumještanima, kreću u potragu za onim “pravim” šibljem. Ruke traže lesku, drenak, svibovinu, bršljan i zimzelen. No, kako nas podučava Petar Prstac, vrsni poznavatelj ove tradicije, ne bere se nasumce. Potrebno je oko koje zna prepoznati biljku u pravom trenutku, procijeniti je li dovoljno “propupala” i hoće li se skladno uklopiti u cjelinu.
Izrada se potom seli u dvorišta, gdje se šibe prepliću u formu raskošnog buketa. Iako su nekadašnji puranci, visoki i do dva metra, bili simbol prestiža – što veći, to “preštimaneji” – današnji su skromniji dimenzijama, ali jednako bogati duhom. Zanimljivo je da su nekada izrada i nošenje puranca bili isključivo muški zadatak, dok danas uz njih ravnopravno stoje i žene, čineći tradiciju življom i inkluzivnijom nego ikad.
Zaštitnik doma i polja
Vrhunac običaja je na Cvjetnicu, kada puranci ispunjavaju crkvu čekajući blagoslov. No, njihova prava uloga počinje tek nakon povratka kući. Dio blagoslovljenih grančica stavlja se u peć kako bi mirisom blagoslovio dom, dok se ostatak brižno čuva na tavanu, na gredi sljemenjači. Puranac je u Draganiću stoljećima bio, a i danas je, štit od groma i nesreće. Njegove grančice nalazimo u štalama, vrtovima i uz zdence, a kada nebo potamni od oluje, blagoslovljena šiba u vatri tiha je molitva za zaštitu.
Simbol ponosa
I samo ime “puranac” budi maštu. Dok jedni u njemu vide oblik lijeskina cvijeta koji podsjeća na puranovu resu, drugi vjeruju da ime duguje svojoj raskoši – jer baš poput puranova repa, ovaj je buket bogat, razigran i ponosan.
U branju, slaganju i zajedničkom smijehu, Draganićaki iz godine u godinu potvrđuju da tradicija u ovom kraju nije samo prašnjava uspomena s polica kolektivnog sjećanja, već pulsirajući dio svakodnevice koji nas uči tko smo i odakle dolazimo pa je tako umijeće izrade puranca na području Draganića zaštićeno nematerijalno kulturno dobro Republike Hrvatske.
Film pogledajte na linku ispod ⬇️
