Novljanski Mesopustari

Novi Vinodolski, Primorsko-goranska županija

Poznati hrvatski folklorist i književni povjesničar, profesor Tvrko Čubelić, u svojoim knjigama piše, da je Novljanski mesopusni običaj najpotpunije sačuvan primjer usmene pučke drame ne samo u Hrvatskoj i zemljama ex. Jugoslavije, već i mnogo šire.

U Novom Vinodolskom su se do danas sačuvali narodna nošnja, narodni instrumenti sopile i fidulice, narodni ples novljansko kolo, a posebno pisme od kola i druge narodne pisme, kao što su pisme u dvoje (dueti muški i ženski) i zborne pisme koje se sve pjevaju u vrijeme mesopusta.

Novi vinodolski 17.02.2019. Novljanski pust , novljansko kolo i nošnja Foto Marko Gracin

Novi vinodolski 17.02.2019. Novljanski pust , ženidba mlade od pusta Foto Marko Gracin

O običaju

NOVLJANSKI MESOPUST

U knjizi “Polak običaja i navade stare” koja je izdana 2012. godine i strukturirana prema tim dramskim elementima, detaljno je opisana cjelina novljanskog običaja sa svim mnogobrojnim njegovim dijelovima (vidjeti detaljnije na stranici Grada Novoga pod: Polak običaja i navade stare).

Ta novljanska mesopusna usmena pučka drama ima sve elemente prave drame i to:
Vrijeme održavanja: Sve počinje tri tjedna (tri četvrtaka) prije Pepelnice (početak korizme) s kojom i završava.

Mjesto događanja: Stari grad Novog Vinodolskog, Placa, križanja i ulice starog dijela grada, studenac na Melu, ušće Ričine.

Radnja: Napovidanje dovcen i dovican tijekom triju četvrtaka za redom (mesopustari s muzikom podrugljivo oglašavaju udaje udovica i udovaca); mlada mesopustova (šaljiva maškarana svadba koju uprizoruju ponovno mesopustari odjeveni u ženska i muška starinska oblačila; mišenje i kršćenje mesopusta; mesopusna nedilja (pozdravljanje po kućama, kolo na Placi); mesopusni pondiljak (skupljanje sira, masla, putra, jaja da godina bude rodna, kolo na Placi); mesopusni utorak (nastavak pozdravljanja po kućama, igranje kola, čitanje žitka, pjevanje ćurumbele u kolu); mesopuna sreda (sprogod Mesopusta).

Akteri (glumci): Mesopustari (mladići, glavni akteri običaja), pivači (pjevači) u kolu, igrači kola, kolovođa i natezač kola, sudac – tužilac i odvjetnik, mater i otac mesopusta, sastavljač žitka, sastavljač i čitač nadgrobnog slova, stari svati, mlada (jedan od mesopustara), mladi (advitor), kumovi (kapitani), soljače, bandiraši i drugi svatovi sudionici Mlade mesopustove, te sudionici u pogrebnoj povorci (picimorti, popovi, koludrice, gledatelji – publika).

Glazba i ples: Mesopustari sviraju Gajevu budnicu «Još Hrvatska ni propala», pjevaju se svatovske pjesme, epske junačke pjesme i lirske pjesme (ćurumbela), kao i pjesme u duetu. Sopu (sviraju) sopile za tanac i za pismu, igra se Novljansko kolo (na tri koraka:senjski korak, arbanaški korak i poskočica).

Nošnja (kostimi): novljanske ženske i muške narodne nošnje, mesopustarske odore, kostimi u svatovskoj povorci (berhani, kasi, župice, sarze, kotige, rubca ili mahramice, bijele suknene hlače, kožunca, kožuni, šubare) i pogrebnoj povorci (koludrice, popovi i drugi “tužni” sudionici.

Razumljivo je da kroz daleku povijest nepismeni narod nije mogao sam zabilježiti što je imao na pameti. Narodni dramski tekstovi tek su mnogo kasnije zabilježeni. Kad je došlo do zapisa, poznati su pisci stihovanih «žitaka» koji obično formuliraju opće poznatu građu u obliku duhovitih kronika mjesnih događaja. Tu pripada i Novljanski žitak. Zbirka svih pronađenih novljanskih žitaka tiskana je 1997. godine u jedinstvenoj knjizi.

Obuhvaćeno je vrijeme od 1862. do 1996. godine pod nazivom “Novljanski žitak 1862-1996” na 725 stranica), te je ta vrijedna knjiga (plus tiskani godišnji žitki od 1997. do 2020. godine) važan dio kontinuiteta u ovoj ukupnoj priči koja svjedoči o dugoj tradiciji jedne prave pučke drame. Profesorica Mira Sertić tvrdi da je Novi i u starini bio centar u kojem su se održavali mesopusni običaji u većem razmjeru nego u ostalim krajevima čakavskog područja, te tu tvrdnju dokazuje pronađenom mesopusnom oporukom kao jedan dio žitka iz 1718. godine koja je nastala u Novom. Knjiga žitaka zato predstavlja svojevrsni stihovno-duhoviti dokumentarij o Novom pisan autentičnom novljanskom čakavštinom, gdje se nalazi dragocjeni materijal za znanstvena i stručna istraživanja raznih opisanih događaja, ali i primorske, odnosno novljanske čakavštine.

Koliko duboko u povijest zadire naša novljanska pisma prenošena usmenom predajom, najbolje svjedoči filološka antropologija akademika Radoslava Katičića, u kojoj se mogu naći i brojne pjesme koje najbolje svjedoče o postojanju života na ovim prostorima od pretkršćanske starine, poganskog vremena mnogoboštva, pojave kršćanstva, ilirskog preporoda, pa do današnjih dana.

Specifičnost

Tijekom odvijanja običaja, cijeli novljanski puk koji sudjeluje u narodnom običaju budno prati na svaki detalj da li se obavlja po običaju i navadi staroj, a ukoliko ne, tada narod to oštro kritizira.

To je i razlog da je ta cjelovitost folklornog blaga bila uzrok da je ono u Novom ostalo sačuvano do današnjih dana, jer je jedan element uvijek štitio drugi da ne propadne.

Svi ti narodni običaji ostaci su starog, poganskog kulta kojim se slavio dolazak proljeća i njegov trijumf nad svladanom i protjeranom zimom. Stoga su ti običaji veoma prošireni ne samo po našim krajevima nego i po cijeloj Europi. Međutim, posebnu notu novljanskom mesopusnom običaju daje cjelina sačuvane pučke drame, zvuk sopila i netemperirano pjevanje (koje je pod UNESCO-vom zaštitom), kao i kolo u kojem se pjevaju junačke pjesme.

Time dobiva taj internacionalni običaj vrlo originalni i posve nacionalni karakter koji je duboko vezan uz naš identitet, povijest i kulturu cijelog jednog naroda. Najbolji dokaz za to je visoko priznanja Republike Hrvatske i upisanost Novljanskih mesopustnih narodnih običaja, kao izvorno sačuvane pučke drame, u nematerijalni spomenik kulture Republike Hrvatske. To nije samo priznanje sadašnjim generacijama, već i brojnim generacijama naših časnih predaka, koji su kroz minula stoljeća čuvali i sačuvali to veliko narodno blago. (Branko Blažević)

O Novom Vinodolskom

Povjesnica Novog Vinodolskog teško se može sažeti u nekoliko stranica pisanog teksta iz razloga koji su svojstveni sredinama bogatim zbivanjima te djelovanjem pojedinih ličnosti. Štoviše, neka od tih događanja i neke od tih ličnosti bitni su i za znatno šire prostore od užega zavičajnoga prostora.

U tome smislu, već sada ističemo ˝Vinodolski zakon˝ iz XIII. Stoljeća te bana/potkralja i pjesnika Ivana Mažuranića iz XIX. stoljeća. Novi Vinodolski (u starijim vrelima upisan i kao Novi, Novi pri moru, Novigrad itd.) već je i po svome zemljopisnom položaju determiniran za određene funkcije koje su omogućile usmjeravanje šire pažnje na njega. Cijelo područje Vinodola – najznačajniji dio kopnenoga dijela Kvarnerskog primorja – razdijeljeno u tri relativno uočljive cjeline; planinsko-šumska pozadina, poljoprivredni resursi u sredini i obala davali su široke mogućnosti za razvoj ljudskog života. Taj se život odvijao uglavnom na uzvišenjima, najprije u gradinama; ta prethistorijska naselja s karakterističnim kružnim obodnim sustavom nisu, međutim, relativno čvršće ukorijenjena poput onih na susjednome otoku Krku, npr. Jadran od primjena lijepe koncentrične a opet elastične aglomeracije upravo je Novi iz kasnijih vremena, također na brežuljku, smješten u podnožju višeg brijega Osap, naseljenog u prethistoriji.

Usto, Novi se nalazi na općenito pogodnome mjestu , na raskrsnici cesta od kojih jedna na jugu izlazi u plodnu vinodolsku dolinu a druga teče uz obalu, a ponad utoka Suhe Ričine u Jadransko more; tu je i (jedini) otočić Sv. Marin (Školjić).

U Novome Vinodolskome relativno je lako napisati veliku povijesnu sintezu i mali sažetak, ali je teško sročiti relativno mali nacrt pregleda prošlosti. To je grad s osebujnim bogatstvom života kakvoga drugdje nema, iako je čvrsto inkorporiran u matično tkivo hrvatskoga narodnog bića.

Kvarnerskoprimorski grad Novi Vinodolski na istočnoj obali Jadranskoga mora u Zapadnoj Hrvatskoj ljudsko je naselje od veoma dalekih prethistorijskih vremena, dakle otprije niza tisuća godina; ostaci gradine na brdu Osap govore o tom životu, a u Novome i oko njega sačuvani su i tragovi živoga prisustva Rimljana, posebno i stoga što je ovuda tekla značajna cestovna magistrala, od Tršćanskoga zaljeva do Senja te dalje.

Štoviše, na samoj obali podignuta je utvrda/naselje Lopar, a na otočiću Sv. Marin, gdje ima i potvrda o postojanju ranokršćanskoga hrama, nađen je i natpis s imenom Jelene, majka cara Konstantina.

Stanovnici su oduvijek bili orijentirani na plodno zaleđe, na vinodolsku dolinu, osobito su značajna proizvodnja vina te izvoz drva iz golemoga šumskoga zaleđa, zatim prevozničke usluge (osobito – sol) te visoko građevinsko umijeće stanovništva.

Snažna prekretnica u životu ovoga kraja nastupa s dolaskom Slavena (vjerojatno krajem 6. ili 7. st.), koji se i ovdje rano profiliraju kao Hrvati, tako da je Vinodol sa susjednim o. Krkom jedna od tri kolijevke Hrvata u njihovoj (konačnoj) domovini na istočnoj obali Jadrana. Novljansko je područje dio hrvatskoga kneštva i kraljevstva, pa Hrvatsko-Ugarskoga kraljevstva.

U kontinuitetu ovdje traje staroslavenska služba božja (glagoljanje, uz upotrebu glagoljskoga pisma, pa na njemu nastaje i niz veoma značajnih spomenika -brevijara, misala itd.). U 13. st. Vinodol dolazi u posjed krčkih knezova (potonjih Frankopana), koji podižu Novi Grad na brežuljku ponad prirodne lučice koju formira Suha Ričina svojim utokom u Jadran.

Za vladavine krčkih knezova (od 13. do 17. st.), god. 1288. u Novome nastaje “Vinodolski zakon”, zbirka pravnih propisa za devet vinodolskih općina; naravno, pisan je na glagoljici, a vrhunski je proizvod hrvatskoga srednjovjekovnog prava, prvi u južnoslavenskim zemljama, te jedan od najvrednijih i u svjetskim razmjerima, veoma zanimljiv i istraživačima u nizu oblasti znanosti i kulture. I donošenje “Vinodolskog zakona” upravo u Novome potvrđuje činjenicu da je taj grad postao središnji dio Vinodolske knežije. Širi se i van zidina. No, dioba obitelji Frankopan u osam loza i sustavni prodori Osmanlija od 15. st., s negativnom politikom Venecije protiv uskoka – izbjeglica/prognanika iz ostalih krajeva Hrvatske te istočnih južnoslavenskih te balkanskih područja, razaranje Novoga od strane Turaka pa Mlečića znatno su doprinijeli opadanju gospodarske i druge snage Novoga.

Znatne su i demografske promjene izbjeglice/prognanici postupno se integriraju u ovaj glagoljaško-čakavski kraj, a pučanstvo prihvaća dio njihova života I običaja. U međuvremenu, od kraja 15. st. župna crkva postaje katedralnom jer ovdje živi (i umire) izbjegli modruški biskup Krištofor.

Novljani kao evidentni i osvjedočeni Hrvati doživjeli su logično u današnjoj slobodnoj i neovisnoj Hrvatskoj ostvarenje svih onih snova, što su toliki naraštaji Novljana, pučana, i njihovih najeminentnijih ljudi iz oblasti hrvatske politike, znanosti, umjetnosti i kulture sanjali stoljećima: U hrvatskom Domovinskom ratu 1990.-1995. sudjelovalo je stotinjak Novljana, od kojih je nekolicina njih dalo svoje živote, a više njih je ranjeno. (prof. dr. Petar Strčić, Fotomonografija Novi Vinodolski, Tipograf, Rijeka 1995.)

“NOVIJI” NOVI

Područje Grada Novi Vinodolski nalazi se u sastavu Primorsko-goranske županije, na njezinom jugoistočnom dijelu, a graniči sa Općinama Baška, Vrbnik, Vinodolska, Mrkopalj te Gradom Crikvenicom u Primorsko – goranskoj županiji, te područjem Grada Ogulina, Općine Brinje i Grada Senja u Ličko-senjskoj županiji. Područje Grada Novog Vinodolskog danas obuhvaća dvadeset naselja.

To su pored samog Novog Vinodolskog naselja: Bater, Bile, Breze, Crno, Donji Zagon, Drinak, Gornji Zagon, Jakov polje, Javorje, Klenovica, Krmpotske Vodice, Ledenice, Luka Krmpotska, Novi Vinodolski, Podmelnik, Povile, Ruševo Krmpotsko, Sibinj Krmpotski, Smokvica Krmpotska i Zabukovac. Od toga su nenaseljena naselja Krmpotske Vodice, Podmelnik i Zabukovac. Područje Grada sastoji se od tri katastarske općine: K.O. Novi, K.O. Ledenice i K.O. Krmpote.

Naselje Novi Vinodolski je administrativno središte Grada i jedino naselje gradskog karaktera. Novi Vinodolski je grad koji uređenom površinom zauzima cca 160,0 ha, a prema načinu korištenja možemo ga razdijeliti na stambene zone (obiteljske kuće i višestambene zgrade), gradski centar (mješovita namjena), površine gospodarske namjene (turističke zone uz obalni pojas) i površine prometne infrastrukture. Gradski centar se može razdvojiti na uži i širi. Značajni udio u prostoru centra zauzimaju građevine povijesnog graditeljskog nasljeđa. Naselje Novi Vinodolski je registrirani spomenik kulture. Novi Vinodolski je danas upotpunjen svim sadržajima neophodnim suvremenom načinu življenja i poslovanja. U mjestu se nalaze: crkva, škola, dječji vrtić, pošta, zdravstvena stanica, ljekarne, čitaonica i knjižnica, muzej i galerija, banke, poslovnica FINA, kreditno-štedna i osiguravajuća društva, benzinske crpke te niz obrtničko-uslužnih djelatnosti.

Novi Vinodolski, Primorsko-goranska županija