Selo Osojnik, smješteno je sjeverozapadno od Dubrovnika od kojega je udaljeno 13 km. Nalazi se u udolini okruženoj brdima, na granici sa BiH. Prostor krševitog sela Osojnika obuhvaća oko 50 km2.

Prastari stanovnici Osojnika bili su Iliri. Početkom 1. stoljeća taj kraj su zauzeli Rimljani, nazvali ga ASAMON i održali se u njemu sve do stoljeća 7.
Godine 1396. Dubrovačka Republika kupila je sva Goranja sela od Zahumskog (bosanskog) vladara Sandalja Hranića, međuostalim i Osojnik.

Prije dolaska Dubrovačke Republike u Gornjim selima vladalo je bogumilstvo – vjera koju je prihvatila bosanska vlastela. Međutim, katolička Dubrovačka Republika uspostavila je 1450. godine župu na Osojniku i u to doba sagradila prvu Crkvu koja je bila posvećenu Sv. Đurđu (Sv. Juraju).

Dubrovčani su u doba turske vladavine na Balkanu s Turskom vlasti imali dobre odnose i ugovore. Jedan takav je da turska vojska ne upada na dubrovački teren. Zato su radi oznaka granice između Turske i Dubrovačke Republike po vrhovima brda bili postavljeni križevi. Nekoliko tih križeva nalazi se na Osojniku, budući je vjekovima bio granica.

Tijekom 18., 19. a najviše 20. stoljeća, zbog neimaštine (škrte zemlje i mnogobrojne obitelji), ali i zbog političkih razloga iz Osojnika su mladi ljudi morali tražiti kruh u prekooceanskim zemljama. Najčešće su odlazili u Južnu Ameriku. Redovito su ti iseljenici potpomagali svoj rodni kraj, pa je tako i nova crkva Sv. Juraja na Osojniku sagrađena 1925. godine iz ostavštine dvojice braće, koji su svoje bogatstvo stekli u Peruanskom gradu Limi na prometu soli.

Prije nego što se napravila cesta iz Osojnika za Dubrovnik život je bio težak, posebno za žene. Nosile bi mlijeko, jaja, voće i povrće i po tri puta na tjedan na prodaju u Dubrovnik.

Krajem 1960.-ih uspostavljena je prva autobusna linija između Dubrovnika i Osojnika što je preporodilo ovo selo i spriječilo daljnje iseljavanje stanovništva. prvih automobila omogućila je lokalnom stanovništvu u isto vrijeme rad u Gradu i život u svojoj kući na Osojniku, što je također spriječilo daljnje iseljavanje.

Tijekom Domovinskog rata 90.’-tih godina 20.st. Osojnik je bio jedno od najvažnijih uporišta obrane Dubrovnika. Lokalno stanovništvo naoružano lovačkim puškama, potpomognuto šačicom vojnika, izgledalo je kao David naspram Golijata u odnosu na brojnu srpsko-crnogorsku vojsku koja je krenula u osvajanje.

Okupatorska vojska bila je snažnija. Osojnik je izgubio bitku i bio pod okupacijom od listopada 1991. do svibnja 1992., tijekom čega je do temelja spaljen. Izgorjele su sve kuće, mjesna škola i Crkva te je uništen čitav fundus narodnih nošnji te ostaloga kulturnog blaga. Ostale su samo čeznutljive slike uspomena na neka lijepa vremena urezane u sjećanje Sočana i Salački koji su se nalazili po skloništima raznih dubrovačkih hotela. Tako je jednom prilikom po sjećanju Anka Muhoberac sašila žensku narodnu nošnju uz pomoć robe koju je nabavila preko Crvenoga križa. Ipak, za obnovu muške nošnje, koja je zahtijevala zlatnovez, nije bilo načina.

U toj situaciji, nakon povratka Sočana svojim kućama 1996. godine veliku stvar napravio je sočanski iseljenik Marko Burin, koji je u Peruu dao izraditi nekoliko narodnih nošnji i poklonio ih svome selu. Tih poratnih godina ta velika gesta budila je nadu u lokalnom stanovništvu. Nadu da možda ipak nije sve izgubljeno, da će se ipak Osojnik moći obnoviti i vratiti svoj stari sjaj.

Uz pomoć donacije Švicarske vlade te raznih fondova iz Njemačke na Osojniku su obnovljene 92 kuće, Crkva i škola, što je bio osnovni preduvjet za povratak izbjeglica kućama 1995. i 1996.

Danas se Osojnik može pohvaliti da je jedno od rijetkih sela, gdje se stanovništvo gotovo u cijelosti vratilo na svoja porušena ognjišta i uz pomoć društva i dobrih ljudi, diglo se iz pepela. Tako Osojnik sada broji oko 340 stanovnika s trendom rasta jer mladi ostaju u selu, grade se nove kuće i osnivaju se nove obitelji.