NARODNI OBIČAJI HRVATSKOG ZAGORJA
JURJEVO (blagdan Sv. Jurja) na području Hrvatskog zagorja slavi se kao pastirski blagdan, obilježavajući pravi početak proljeća, a često i kao početak gospodarske godine. Mnogi običaji, proricanja i vjerovanja povezana su uz taj blagdan, no ono po čemu je Jujrevo i danas prepoznatljivo, ophodi su Zelenog Jure i jurjaša kroz sela, te pjevanje jurjevskih pjesama, paljenje jurjevskog krijesa, i pripremanje pastirskog jela cvrtja. Kumrovečki “Zeleni Juraj” nematerijalno je kulturno dobro pod zaštitom Ministarstva kulture Republike Hrvatske. Posjetitelji mogu uživati u ophodima jurjaša, jurjevskim pjesmama i plesovima, pastirskim igrama, upoznati se sa tradicijskim pastirskim drvenim igračkama i sudjelovati pri paljenju jurjevskog krijesa. U programu već nekoliko godina sudjeluje KUD Lovro Ježek Marija Bistrica.
USKRS – narodni običaji vezani uz najveći katolički blagdan Uskrs, u Hrvatskoj vrlo su slikoviti i raznoliki. Ono što je vjernicima najvažnije pred taj veliki dan jesu preispitivanja duše, stoga je važno pripremiti kroz očišćenje od grijeha koje daje crkvena ispovijed. Kako se obnavljala duša od svega što se na njoj nakupilo kroz proteklu godinu dana, pred Uskrs se običavalo a, tako je i danas posebno urediti kuću. No ti su kućni zahvati nekada bili mnogo veći nego danas. U velikom je tjednu pred Uskrs, posebno živo i veselo bilo u Hrvatskom zagorju. Naime u njemu su se izvana bojile i kuće. “Znalo se namočiti vapno u koje se stavila modra galica, pa su se kuće koje su bile sagrađena od drveta i zemlje nanovo bojile kako bi dobile novu odjeću”. A, tako je bilo i sa čovjekom. Uz obnavljanje duše običavalo se obnoviti i odjeću. Na Uskrs je bilo važno nositi komad nove odjeće, pa makar to bile samo čarape, košulja ili nova marama. No ono što je bilo posebno lijepo i šareno, i o čemu su pisali mnogi književnici u svojim djelima jest odlazak u crkvu na blagoslov jela: “Marame,stolnjaci, ručnici koji se u toj kući koriste po prvi puta, novootkani, novoukrašeni. U njih se zamatala hrana koja se potom nosila na blagoslov.
Nekada je to bila cijela sila jela. Šunka, pletenica, kuhana jaja, pisanice,kruh, kobasice. U nekim se krajevima blagoslivljala sol, a u nekima i vino”. Uz blagoslov jela, običaj koji se zadržao do danas jest bojanje jaja, pravljenje pisanica. Taj običaj datira još iz predkršćanskoga doba. A nakon uskršnjeg doručka djeca su običavala igrati se s pisanicama kuckajući jaja jedno o drugo.
BOŽIĆ – uz velike blagdane i danas se vežu zanimljivi običaji, kojih su se nekada bez iznimke, ali nerijetko i danas, mnogi pridržavali. Čujmo stoga priču o običajima koji su kajkavskim krajevima ostavili ponajviše traga. Kao i prije stotinjak godina, i danas u većini domova, do Božića sve mora biti očišćeno i blistavo, no nekada se spremanju doma uoči Božića pristupalo daleko ozbiljnije i s puno više odgovornosti, a svi članovi obitelji, od onih najmanjih do onih najstarijih u tome su imali svoju ulogu, saznajemo od zagorske književnice i dobre poznavateljice običaja “Prije toga je sve moralo biti čisto i onda se sa žutom bojom obojao pod. Žene nisu imale rukavice pa su im ruke bile žute”.
Posebno zanimljivi bili su običaji vezani uz hranu. Na blagdanskom stolu nezaobilazna je bila purica s domaćim mlincima, a od deserata obavezna je bila, a u mnogim domovima i jedina – orehnjača. I ukrasi koji su se stavljali na bor bili su mnogo skromniji no danas, ali posebni. “Ljudi su kupili ukrasne bombone. Djeca su jedva čekala jabuke. U Zagorju nije bio običaj darivanja u djetinjstvu. Običaj darivanja je nekada nisu bili materijalni pokloni nego pokloniti sebe jedno drugome. To je najbolji poklon koji čovjek može dati i primiti.” Među brojnim zanimljivim božićnim običajima, posebna su priča čestitari. “Na sam Božić nije bilo dobro da netko sa strane dođe u goste, to je obiteljski blagdan. Ljudi od Badnjaka pa do Sveta tri kralja nisu radili nikakve fizičke poslove. Ta dva tjedna su bila posvećena obitelji, miru i staloženosti.
SVADBENI OBIČAJI HRVATSKOG ZAGORJA – sklapanje braka od davnina je predstavljalo važan i veliki trenutak kako za pojedinca, tako i za njegovu zajednicu. Kao preduvjet za stjecanje i odgoj potomstva te nastavak života u zajedništvu, zajednica je u sklapanju braka vidjela svjetlu budućnost u daljnjem prenošenju običaja i tradicija.
Običaji su povezani s vjerom, pisanim i običajnim pravima te usmenim i pisanim predajama jednoga naroda, jedne zajednice. Iz same složenosti, jasno je da se svadbeno slavlje odvijalo i po nekoliko dana pa čak i tjedana. Danas takvo slavlje traje samo jedan dan, ali još uvijek se gdjegod u sjeveroistočnoj Hrvatskoj može naići i na njeno trajanje od tri dana. Sjeverna Hrvatska, odnosno starosjedioci Hrvatskoga zagorja i danas pokušavaju sačuvati i prenositi stare običaje kojima svojim potomcima žele pokazati ljepotu tih ne tako davnih vremena u kojima su se školovali, zaljubljivali i ženili.
Danas se, na žalost, stari zagorski običaji sve manje unose u svadbena slavlja, ali to ne znači da su time potpuno zaboravljeni i odbačeni. Kako izgleda zagorska svadba u vremenu u kojem živimo? Je li sačuvala stare običaje?
U Hrvatskome zagorju je traženje bračnoga druga ovisilo o nekoliko okolnosti koje su se njegovale kao stari običaj. Posebna pažnje bila je usmjerena na starosnu dob, zdravlje, kraj iz kojega dolaze, imovinski status i obiteljske odnosi. Mladić i djevojka su najčešće živjeli u istome selu ili kraju, a upoznavali su se na točno određene datume i prilike uz ili bez pomoći tzv. bračnih posrednika ili snubokalja koji su im s negodovanjem ili potvrđivanjem pomagali u potrazi za dobrim i pravim bračnim drugom. I obitelj je imala veliku ulogu u odabiru i savjetovanju.
Važno je istaknuti da su se nekada mladići ženili s 18 – 22, a djevojke s 15 – 20 godina. Ako se tada ne bi vjenčali bili bi proglašeni “starim” curama i dečkima što je predstavljalo sramotu za obitelj i selo u kojemu su živjeli. Svadba se tada u Hrvatskome zagorju sastojala od četiri dijela. Prvi: prošnja drugi: zaruke, treći: svadba kod mladenke, vjenčanje i pir kod mladenke, pir kod mladenca te četvrti: prviči. Majke mladenca i mladenke pribavljale su potrebnu hranu koja je trebala biti poslužena na svadbeni dan.
Hranu su davale susjede, prijatelji i rodbina, odnosno cijelo selo je na neki način sudjelovalo i pomagalo u pripremanju svadbenih jela. Skupljale su: sir, vrhnje, putar, mlijeko, jaja, meso (piletinu, puretinu, govedinu i svinjetinu), vino, domaće sokove i dr. Uz sve to pekli su se štrukli (štrudla od sira), kraflini (krafne), orahnjača i makovnjača, domaći kruh u obliku pogače u koju je bila utaknuta grančica s ukrasnom vrpcom ili kakav drugi ukras ili reljefni oblik. Nakon slavlja kod mladenca krenuli su pješice i bez sviranja muzikaša prema mladenkinu domu.
Kada je povorka, pod vodstvom prvog i drugog svata, stigla, naišli su na zatvorena vrata kuće u kojoj se nalazila mladenka. Tada je dever, koji je predstavljao pridošle svatove, molio kućnog starešinu, koji je predstavljao mladenkine goste, da ih pusti u kuću te im da mladenku po koju su došli. Prije no što su im otvorili vrata, dever je kucao tri puta i molio da ih puste unutra, a tek je treći puta starešina otvorio vrata i u tom trenutku su muzikaši zajuškali, a prvi svat se poklanjao i tražio da im pokažu mladu. Uslijedila je šala i starešina je rekao da su došli u krivu kuću te da ovdje nema mlade koju traže.
Zanimljivo je vjerovanje, koje je ujedno bilo i običaj da je mlada, prije no što je izašla iz sobe i pokazala se svatovima, morala skinuti prsten i kroz njega pogledati mladenca čez okno kako bi ga vidjela prije negoli on nju i time im osigurala sretan život. Kod mladenke su se kratko zadržali, goste su okitili svadbenim kiticama, ružmarinom s vrpcom, roditelji su blagoslovili mladu i krenuli su u crkvu do koje su pješačili u svadbenoj povorci uz pratnju muzikaša, a sve to su znatiželjno promatrali susjedi na prozorima i u svojim dvorištima. Na putu su im susjedi postavljali razne zamke i time onemogućavali daljni prolaz. Nakon crkevnog obreda, slavlje se nastavilo u obližnjoj gostionici (birtiji). U to vrijeme su se mladenci fotografirali, a zatim došli u birtiju i tamo se veselili sa svojim gostima uz plešući drmeš ili seljančicu i onda krenuli k mladenkinu domu gdje ih je čekala ih večera i zabava do dugo u noć.
Tijekom večeri su se pojavili mačkari (maškare) koji tjeraju zle sile od mladenaca, a ujedno su zabavljali i uveseljavali sedamdeset gostiju. Nakon njih je dever najavio pobiranje dara koje se odvijalo prema pravilima i redoslijedu koji se morao poštovati. Znalo se tko ga vodi, tko daruje prvi i zadnji te što se i koliko daruje i poklanja. Tada su se najčešće darovali novci, tadašnji dinari.
Danas je sve manje živih izvora koji mogu svjedočiti prošla vremena i s velikom preciznošću i točnošću prenijeti običaje iz njihove mladosti. Svjesni bogate ostavštine koju posjeduju, Zagorci se ponose svime što ih čini posebnima i drugačijima u odnosu na ljude, sela, mjesta i gradove koji ih okružuju, a tomu svjedoče brojni folklorni ansambli i radionica u kojima se mogu vidjeti i naučiti stari zanati, običaji te kulturno-povijesna ostavština kako nikada ne bi pozabili kak su negda živeli. Novo povezuju sa starim jer još uvijek, u njihovoj nutrini živi onaj okamenjeni i usađeni iskon prošlosti koji ih potiče na očuvanje drevnih običaja predaka jer ipak, kako je i sam Domjanić napisao, pozabiti se nemre, kaj imaš još rada.
