Draganić, Karlovačka županija
Kulturno Umjetničko Društvo "Sv, Juraj"
Društvo svoj rad temelji na osebujnoj zavičajnoj tradicijskoj baštini draganićkog seljaka naslijeđenu s područja nekadašnje Plemenite općine Draganić. Povrh izvornog zavičajnog folklora uvježbava i izvodi i koreografirani folklor drugih krajeva Hrvatske.
O društvu
Redovito nastupa na svim prigodnim manifestacijama u Draganiću i okolici te na smotrama i festivalima od županijskog do državnog i međunarodnog karaktera (međunarodna gostovanja ostvarena su u Italiji, Vatikanu, Mađarskoj, Slovačkoj, Češkoj, Bosni i Hercegovini, Srbiji, Sloveniji, Makedoniji, Francuskoj, Turskoj, Kanadi, SAD-u i Njemačkoj).
Osim folklornih nastupa Društvo je organizator izložbi tematski posvećenih tradicijskoj kulturi i revija zavičajnih narodnih nošnji, te dramskih predstava temeljenih na zavičajnom govoru. Kroz godinu organizira više manifestacija: Draganićka kazališnu noć, Korizmeni koncert, Godišnji koncert, Tamburašku večer, Jesenski koncert i Božićni koncert, te folklorne dječje susrete naziva “Igraj se z nami” koji završavaju dječjim igrama temeljenim na tradicijskoj kulturi.
Oko 120 aktivnih članova Društva djeluju kroz folklornu sekciju, zbor i orkestar, tamburašku sekciju, dvije dječje folklorne sekcije (Jurići i Fijolice) i dramsku družinu.
Društvo svake godine sudjeluje na županijskim smotrama kulturno-umjetničkog amaterizma u više kategorija gdje gotovo redovito u nekoj od kategorija amaterske djelatnosti kojom se bavi biva odabrano za županijskog predstavnika na državnim susretima, smotrama i festivalima. Do sada na državnim susretima u organizaciji Hrvatskog sabora kulture Društvo je zaslužilo visoke ocjene stručnih povjerenstava od kojih vrijedi spomenuti: JURIĆI – prvo mjesto 2003. na susretima dječjeg folklora u Kutini, FIJOLICE – prvo mjesto 2015. i drugo mjesto 2017. na susretima dječjeg folklora u Kutini, Tamburaški sastav prvo mjesto 2015. i treće mjesto 2018. na susretima tamburaških orkestara u Dugom Selu, Folklorna grupa prvo mjesto u koreografiranom folkloru 2016. god. na susretima folklornih ansambala u Čakovcu i drugo mjesto 2017. god. na susretima izvornih grupa u Sisku, Dramska grupa nagradu festivala kazališnih amatera u kategoriji inovativnosti u Starigradu na otoku Hvaru 2012. godine. Dječji tamburaški orkestar zaslužio je 2015. godine srebrnu, odnosno 2016. brončanu plaketu “Tambure Paje Kolarića” na Festivalu tamburaške glazbe u Osijeku.
Društvo sudjeluje na poznatim folklornim manifestacijama kao što su Međunarodna smotra folklora u Zagrebu, “Vinkovačkim jesenima” u Vinkovcima, “Brodskom kolo” u Slavonskom Brodu; “Na Neretvu misečina pala” u Metkoviću; “Đakovačkim vezovima” u Đakovu…, a od značajnijih nastupa vrijedi istaknuti sudjelovanje na “Razglednici 6” HSK u KC Lisinski u Zagrebu te na koncertu Posudionice i radionice narodnih nošnji iz Zagreba u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu i GK Gavella u Zagrebu, na božićnom koncertu u Festivalskoj dvorani u Krapini, na Festivalu tamburaške glazbe u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku, dramska družina u Atriju Klovićevih dvora u Zagrebu, FIJOLICE na Festivalu djeteta u Šibeniku živa izložba u atriju Zavoda Sv. Jeronima u Rimu 2014. godine, na jubilarnim 50. Vinkovačkim jesenima te na Etno danima u Zadru, i dr.
Za svoj rad Društvo je zavrijedilo niz priznanja i nagrada od kojih izdvajamo: javno priznanje Općine Draganić za 2003., 2012. i 2015. godine, javno priznanje Skupštine Karlovačke županije u 2003. i 2008. godini, zlatnu plaketu Hrvatskog sabora kulture 2009. godine, zlatnu diplomu ZAKUD-a Karlovačke županije 2014. godine, dijamantnu diplomu Hrvatskog sabora kulture 2019. godine.
Više o aktivnostima i uspjesima Društva možete doznati na internetskim stranicama KUD-a: www.kudsvetijurajdraganic.hr i www.facebook.com/KudSvJurajDraganic
Specifičnost
DRAGANIĆKI PURANAC (u registru kulturnih dobara RH)
Prema posebnom programu KUD-a “Sv. Juraj” Draganić u proljeće 2010. god. provedeno je istraživanje očuvanja umijeća izrade draganićkog puranca (stručak propupalih grana autohtonih biljaka koji se na Cvjetnicu nosi na blagoslov u crkvu). Spomenuti program je temeljem javnog poziva Ministarstva kulture RH prijavljen Konzervatorskom odjelu u Karlovcu s ciljem očuvanja nematerijalne kulturne baštine i kao takav podržan.
Pri realizaciji programa uspostavljena je suradnja s OŠ Draganić i udrugom “Zraka” Draganić te je u istu svrhu oformljena radna grupa koja je nakon provedenog terenskog istraživanja (konzultirano je 15-tak kazivača s prostora Župe Draganić starosti od 55 do 99 godina) izradila zapis objavljen u brošuri kojom su mještani Draganića bili upoznati s pričom o purancu. Slijedile su praktične radionice; prva u OŠ Draganić za Dan eko škole i druga neposredno prije Cvjetnice u KC Draganić za sve zainteresirane mještane. Sav materijal za izradu puranaca kao i kazivače osigurale su članice radne grupe. Radionice su slijedile i sljedeće dvije godine, a tijekom 2012. god. pripremljen je i tekstualno-slikovno tiskano izdanje koje će se ove godine neposredno prije Cvjetnice dijeliti mještanima Draganića.
Spomenuti tisak izrađen je s ciljem trajnog zapisa o draganićkom purancu za buduće naraštaje. Veliki dio zapisa posvećen je biljkama od kojih se izrađuje puranac kako bi ih i laik pomoću fotografija i opisa uspio pronaći i prepoznati. Osim toga u sadržaju tiska detaljno je opisan i slikovito prikazan način slaganja puranca. On je svojevrstan vodič onima koji žele izraditi puranac na autohton draganićki način. U brošuri je također dokumentirano trogodišnje iskustvo na radionicama puranca, opisan je običaj Cvjetnice kada se puranac nosi na blagoslov, a jedan dio posvećen je starijim mještanima koji svake godine vode radionice kao zahvala za njihov trud u nesebičnom prijenosu znanja i vještina mlađim generacijama.
Protekle tri godine na blagdan cvjetnice svi puranci izrađeni na spomenutim radionicama blagoslovljeni su na svečanoj sv. misi u župnoj crkvi sv. Jurja. Većinu puranaca u rukama su nosili članovi KUD-a koji su misi nazočili u prigodnim nošnjama (za ženski svijet to je obavezno modra ili roza rubača).
Realizacija cijelog projekta rađena je u uz potporu te stručnu i znanstvenu podršku Instituta za etnologiju i folkloristiku iz Zagreba. Na navedeni način obnovljen je stari običaj koji je pod utjecajem globalizacije gotovo nestao u izvornoj sredini i pretvorio se u nešto što nije tradicija draganićkog kraja (u Draganiću a i u okolnim mjestima nikada se za Cvjetnicu nisu koristile biljke kao maslina ili palma, one su karakteristične za neka druga podneblja).
Uloženi trud rezultirao je Rješenjem Ministarstva kulture RH od 02. kolovoza 2010. god. kojim UMIJEĆE IZRADE PURANCA NA PODRUČJU DRAGANIĆA ima svojstvo nematerijalnog kulturnog dobra u smislu čl.9. Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnog dobra. Temeljem navedenog rješenja umijeće izrade puranca na području Draganića upisano je u Registar kulturnih dobara RH.
Iz istog razloga 2011. god. KUD-u “Sv. Juraj” Draganić uručeno je javno priznanje Općine Draganić za 2010. godinu.
Budući KUD “Sv. Juraj” kao nositelj kulturnog dobra treba zaštićeno dobro štiti, popularizirati i promovirati te brinuti o njegovom očuvanju u vlastitoj sredini svake godine, u subotu prije Cvjetnice, KUD organizira javnu radionicu za izradu Draganićkog puranca. Na radionici stariji mještani i članovi KUD-a koji su usvojili vještinu slaganja puranca prenose tu vještinu na mlađe naraštaje kako bi i oni tu vještinu savladati i prenosili je na druge. Spomenuti tiskani uvez o DRAGANIĆKOM PURANCU također je izdan u cilju promocije i populariziranja ovog kulturnog dobra.
Prema dosadašnjem odazivu mještana na radionice za izradu draganićkog puranca kao i na misno slavlje s purancem na Cvjetnicu vidljivo je kako su Draganićaki prepoznali vrijednost vlastite kulturne baštine i shvatili da svoj kulturni identitet treba ljubomorno čuvati.
Porijeklo naziva ” PURANAC” prema kazivačima tumači se dvojako: prema cvijetu lijeske koji se u narodu naziva puranac (a koji je njegov sastavni dio), prema raširenom puranovom repu (zbog izgleda i bogatog kićenja). Kroz običaje vezane uz blagdan Cvjetnice dolazi do izražaja prastaro vjerovanje u obnoviteljsku moć biljaka. U tome nije prostor Draganića mnogo drugačiji od ostalih dijelova Hrvatske, ali ono po čemu se razlikuje je specifičan način izrade puranca. (stručni zapis prof. Sertić Zdenke u Vijesniku Etnografskog muzeja u Zagrebu iz 1936. godine)
TRADICIJSKO OGLAVLJE DRAGANIĆKIH MLADIĆI (mladenaca) – Gizdave Draganićanke kako svoju kićenu nošnju tako i pokrivala za glavu uvijek su besprijekorno uređivale. Prema uređenom oglavlju žena je odavala svoj položaj u obitelji i društvu. Bilo je to tradicijsko pravilo bez iznimke.
Djevojčice i mlade djevojke hodale su gologlave sa uređenom kosom koju nikad nisu rezale ili su glavu povezivale krvavim rupcem s rožami. Snahe su nosile posnašak, a mlade majke svilni rubac s poculicom i partom. Žene srednje životne dobi nosile su bijeli rubac s rožami u zagasitim bojama, a kasnije rubac s crnim sitnim točkicama. Potpuno crni rubac nosio se u dubokoj starosti ili u koroti.
Osim svakodnevnih pokrivala za glavu izrađivala su se i posebna obredna oglavlja u koje spada najsvečanije i najkićenije oglavlje – svadbeni vijenac mlade nevjeste. To je osebujan i specifičan obredni ukras zvan naplit.
Svadbeni vijenac na glavu postavlja naplitalja – žena spretna i sigurna u svom poslu. Na uređenu kosu najprije se stavi podrubčar – trokutasto pamučno platno koje se uz pletenice kružno formira i čvrsto proveže. Nisko na čelu, gotovo preko obrva, postavlja se parta, ovaj put bogato kićena cijelom dužinom čela. Zatim se pozadi, nisko na zatiljku učvršćuje drveni obruč ovijen crvenim platnom. Promjer obruča je približno 30 cm. Između obruča i podrubčara naizmjenično se pričvršćuje crvena traka širine 5 cm kojom se popunjavala nastala praznina do vrha obruča. Odozgo po obruču, u krug slažu se kitice. Kitica je napravljena od umjetnog cvijeća, perlica i okruglih zrcalaca. Vrh kitice čini crveno ofarbano kokotovo perje. Kada su sve kitice složene u sredinu obruča postavlja se igla – okrugli vezeni ukras pretežno ukrašen zrcalcima i drugim svjetlucavim perlicama. S prednje strane iznad parte postavlja se venčac – izvezena četvrtasta krpica ukrašena u stilu parte, a na vrhu završena perjem. Ovim je naplit složen. S prednje strane dobiveni je ukras visoko uzdignut iznad čela, a pozadi crveni svjetlucavi krug na čijem obodima leprša crveno perje. U svemu prevladava crvena boja – znak zdravlja, sreće i napretka. Sve to po pradavnom običaju služi kao zaštita od zlih sila za mladu nevjestu, roditeljicu novih pokoljenja.
Identično ukrašena je i kitica na šeširu mladoženje zvana cimer.
DRAGANIĆKI GUCI (MUZIKAŠI) je naziv za izvorni glazbeni sastav sastavljen od gusli – violine (ili dvije violine – prva i druga violina) kao vodećeg instrumenta uz pratnju tambure “bugarije” te “berde” (bajsa). Gusli su prvi instrument koji je ušao u narodnu tradiciju da bi tek potom pridošle i tambure. Pojavljivanje guci zapisano je još u 19. stoljeću i snažno se ukorijenilo u hrvatsku glazbenu tradiciju. Guci su svirali na svadbama, proštenjima, plesnim zabavama i u sličnim prigodama. Egzistirali su u središnjem te sjevernom dijelu Hrvatske a posebice su zastupljeni u Karlovačkom kraju. Tako je i područje Draganića poznato po ovoj vrsti tradicijskog glazbenog sastava.
Poznato je kako su violinisti (guslari) u narodu imali povlašteni položaj, odnosno umijeće sviranja na violini davalo im je značajne povlastice. Svaki pravi violinist je svirci nadodao svoj osebujni stilski dodatak po čemu su se iste glazbene izvedbe međusobno razlikovale. Takav je slučaj s glazbenim izvedbama naziva daganićki drmeš, draganićka poljka, ćardaš i starinska ili stara poljka (polka).
Danas su guci zapali u sjenu tamburaških sastava te ih je vrlo rijetko vidjeti i čuti. Kroz svoj rad ovaj izvorni glazbeni izričaj njeguje, čuva i prezentira KUD “Sv. Juraj” Draganić.
Ministarstvo kulture uvrstilo je guce u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske (Oznaka zaštite/ Z-4842). Time je autohtoni glazbeni izričaj Karlovačke županije postao predmetom zaštite hrvatske države. Guci su također kandidirani za UNESCO-ov Registar nematerijalne kulturne baštine.
DRAGANIĆKI POSAMIČ – solistički izvorni glazbeni izričaj u Draganiću zvan posamič suvrstica je ojkanja (rozganje), hrvatske autohtone arhaične vrste pjevanja s karakterističnim potresanjem glasa. Radi se o specifičnoj tehnici potresanja glasa dužih melodijskih ukrasa, ponegdje uz blaže, a ponegdje oštrije potresanje glasom na slogu “oj”. Izvodi se uglavnom u kratkim vokalnim oblicima čiji je tekst deseterački dvostih. Ovu vrstu pjevanja izvodi pojedinac solist (solo, po samo = posamič) i to pretežno na otvorenom prostoru (za vrijeme poljoprivrednih radova ili čuvanja stoke ali isto tako u veselim prigodama uz glazbenu podlogu drmeša. Tekst je uvijek prilagođen prilici u kojoj se izvodi u rasponu od ozbiljnih do duhovitih stihova.
Inače je ojkanje tipično za tradiciju stočarskoga stanovništva dinarskih područja Hrvatske i Bosne i Hercegovine ali je prisutan i u Karlovačkoj županiji.
Važnost ovog pjevanja prepoznalo je Ministarstvo kulture RH koje ga je upisom u Registar kulturnih dobara RH (oznaka zaštite Z-5424) istaknulo kao nematerijalnu baštinu vrijednu javnoga promoviranja i poticanja lokalne kreativnosti i različitosti. Ovo nematerijalno dobro Ministarstvo kulture 2010. godine uspjelo je upisti na UNESCO-vu listu nematerijalne kulturne baštine kojoj je potrebna hitna zaštita.
O Draganiću
Draganić se smjestio na nekad najvažnijoj prometnici u Hrvatskoj, onoj koja povezuje sjevernu Hrvatsku s morem (poznatoj “Karlovačkoj cesti”), svega tridesetak kilometara od Zagreba pa sve do predgrađa Karlovca. Mjesto Draganić oduvijek je činilo zajedništvo 17 sela koja su većinom smještena uzduž glavne prometnice a dijelom po brežuljcima koji čine ogranak Žumberačkog gorja. Kroz draganićko polje prolazi i željeznička pruga Zagreb – Rijeka izgrađena 1863. godine, te kroz sjenokoše prva autocesta Zagreb-Karlovac otvorena 1972. godine.
Draganić se u povijesti spominje vrlo rano. O tome govori pisani dokument iz 1249.god. kada je za vrijeme Kralja Bele IV. Ban “ciele Slavonije” Stjepan Gutheld uređivao plemićke posjede u srednjovjekovnoj Županiji Podgorskoj. Vjerojatno su tada utvrđene i granice “Plemenite općine Draganić” (Nobilis de Draganich) kako se ona oduvijek zvala.
Teritorijalnu sliku Draganića najbolje je opisao povjesničar Radoslav Lopašić još davne 1883. god. u knjizi naziva “Obćina draganićka”: “Možebiti da neima u našoj domovini tako prikladnoga zemljišta za ljudsku naselbinu kakovo je u Draganićih, gdje je sam narav pružila svaku pogodnost ljudskome životu. Draganićka nizka gora na kojoj se već s daleka razabire starinska župna crkva Sv. Jurja na Šipku nasadjena je s juga i zapada a stranom i prema istoku vinovom lozom; pod njom pruža se prostrano polje po kojem su nanizana obćinska sela; ispod ovih u nizini kupskoj prostiru se sjenokoše koje obuhvaća ogromna Obćinska većim dijelom hrastova šuma u veličini od 6555 ralih, neračunajuć ovamo još i manje šume što ih pojedina sela kao svoju posebnu vlasnost drže. Sredinom obćine mimo selah i oranicah prosjeca državna cesta, vodeća iz Zagreba do Karlovca, a sagradjena za vladanja Josipa II novim pravcem umjesto negdašnje stare ceste, što je već 14. Vieka spajala zagrebački Grič sa starim Modrušom, pravcem nešto niže kroz šumu Draganićku.
Prava je blagodat za Draganiće, da kroz obćinu od sjevera iz žumberačkih gorah pak prema jugo-istoku teče Kupčina, najveći pritok Kupe na lievoj obali, tjerajući nekoliko mlinovah.”
Draganićaki su za vijeme feudalizma živjeli organizirano u svojim zajednicama (obiteljskim zadrugama), koje su bile vlasnici svojih dobara, zemlje i šume. Na području Draganića kmetstva nije bilo, bila je to zemlja slobodnih seljaka i plemenitaša. Teritorijalni ustroj, lokalna samouprava i priznato ustrojstvo u svim oblicima hrvatske državnosti održale su nepromijenjenim područje sve do XX stoljeća. Svoju nadležnost Općina je provodila preko Općinskog poglavarstva koje je birano svake godine oko dana sv. Filipa (3. svibnja) obično tjedan dana od Jurjeva. Svi pisani dokumenti ovjeravani su pečatima od kojih je najznačajniji tzv. “veliki pečat” čiji otisak koristi znakovlje s kovanice-srebrnjaka “Banovac” iz XIII stoljeća, te se pretpostavlja da je od tada nepromijenjen. Prema tom pečatu izrađen je i grb Općine Draganić, koji se nalazi u središtu zastave Općine Draganić (crvene boje).
Osnovni izvori za život koje je koristilo pučanstvo Općine Draganić bili su zemljoradnja i stočarstvo, te bogate hrastove šume koje su bile u njihovom zajedničkom vlasništvu, a upravljalo je njime Općinsko poglavarstvo. U 19. st. razvijeno je i zanatstvo, te je u Draganiću 1878.g. ubrzo nakon velikih gradova osnovano udruženje obrtnika sa 38 osnivača, a kasnije je imalo i do 65 članova.
Iako su bili manje ugroženi kao slobodnjaci Draganićaki sudjeluju u Seljačkoj buni 1573.g., čak su predvodnici ustanka iz ovih krajeva, a kod nasrtaja na područje, mjesto se organizirano brani, a ostalo pučanstvo se povlači u tzv. Gradišće prema čemu se i danas zove jedno povišeno područje, kao mjesto za obranu.
Područje Općine se naročito razvija u prvoj polovici 20. stoljeća, kada od većih poslovnih subjekata djelatnost obavlja ciglana, pilana, industrijski mlin (zaposleno i do 600 radnika).
Ukidanjem Općine 15. srpnja 1957. godine ovo područje puno gubi i zaostaje, gase se pogoni i sele u druga područja, a pučanstvo je osuđeno na bavljenje poljoprivredom ili traženje zaposlenja u gradovima.
U to vrijeme veliki dio pučanstva radi osiguranja egzistencije napušta kraj i posao traži u zapadnoj Europi i na američkom kontinentu, gdje danas živi gotovo isti broj Draganićaka i njihovih potomaka kao i na zavičajnom području.
Općina Draganić ponovno je zakonski ustrojena 1992. godine. U njenom sastavu nije sve povijesno područje, već su tri sela kao posljedica ukidanja općine i njene podjele ostala izvan Općine i izvan županije, odnosno nalaze se u Zagrebačkoj županiji. Danas cijelo to područje jedna je župa (Draganićka župa) te ista tradicijska cjelina; mještani su povezani rodbinskim vezama, a preci počivaju na istom groblju neposredno uz župnu crkvu posvećenu sv. Jurju.
