Gorjani, Osječko-baranjska županija
Kulturno Umjetničko Društvo "Gorjanac"
Davne 1966. godine gorjanska učiteljica Luca Karalić okuplja skupinu seljana koja će izvesti stari običaj Ljelja za potrebe hrvatskih etnologa i muzikologa. Običaj se zadnji puta uživo izvodio 1956. godine, pa ga je trebalo obnoviti kako bi se tonski i filmski ovjekovječio.
O društvu
Nakon uspješno obavljenog zadatka skupina je pozvana u tadašnju JAZU u Zagrebu na proslavu 100-te obljetnice ove visoke kulturne ustanove. Tada su Ljelje iz Gorjana proglašene kulturno-povijesnim spomenikom. Iste su godine Ljelje pozvane i na 1. međunarodnu smotru folklora u Zagreb, te na 1. vinkovačke jeseni. Ovi su događaji pobudili u selu interes za organizirano bavljenje folklorom, te se iste godine utemeljuje Kulturno-umjetničko društvo “Gorjanac”. Naredne, 1967. godine društvo sudjeluje i na 1. đakovačkim vezovima i jedino je društvo koje je sudjelovalo na svim do sada održanim smotrama.
U drugoj polovici 70-ih godina, društvo se počinje snažno razvijati u svakom pogledu: kupuju se najljepše izvorne nošnje i najkvalitetniji instrumenti, uvježbavaju se koreografije iz svih krajeva bivše države. Samim time, na adresu društva stiže sve više poziva za nastupe u cijeloj bivšoj državi, ali i prvi pozivi iz inozemstva. Društvo je gostovalo na smotrama i festivalima u brojnim Europskim državama. Najslavniji nastup i najveći organizacijski pothvat “Gorjanac” je ostvario sudjelovanjem na festivalu folklora u Tokiju (Japan) 2008. godine te na svjetskoj smotri folklora 2012. godine u Anseongu (Južna Koreja)
Društvo je 1977. i 1982. godine snimilo dvije gramofonske ploče i izdalo dvije monografije te dvije knjige za voditelje folklornih skupina. Najnoviji tonski zapis snimljen je 2018. godine i u 2019. godine CD je nominiran za “Porina” u kategoriji folklornih skupina. Pored folklorne i tamburaške, u društvu je postojala i dramska sekcija.
Specifičnost
Običaj Ljelja u Gorjanima se izvodi u proljeće. Djevojke se okupe pred crkvom, idu na sv. misu, nakon koje plešu kolo uz pratnju gajdaša i tamburaša, te kreću u ophod po selu, posjećujući sve kuće gdje su ulazna vrata otvorena. Domaćinu pjevaju i plešu obredne pjesme i plesove sukladno statusu domaćina u selu, a on ih gosti hranom i pićem i nakon toga dariva.
Djevojke nakon gošćenja i darivanja, pjesmom domaćina hvale ili kude. Ministarstvo kulture Republike Hrvatske je 2007. godine, običaj Ljelja iz Gorjana, proglasilo kulturnim nematerijalnim dobrom, a društvo odredilo za nositelja, 2008. godine običaj je uvršten na UNESCO-ovu listu svjetske nematerijalne kulturne baštine.
Kostim Ljelja sastoji se iz dijelova tradicionalne nošnje. Uvijek se uzima oplećak sa širokim rukavima na kojima je izvežen ili otkan ornament zlatnom niti. Suknje i pregače su raznobojne, sašivene su brokatne svile sa cvjetnim motivom. Suknje granare šire se nad podsuknjama: podkrilcima i trima škrobljenim bilim suknjama. Preko ramena i leđa Ljelje ogrću svilene marame, koje se na prsima sastave pa krajevi vise nad pregačom. Kraljevi na glavama nose cvjetne kape, imaju stožasti oblik, koji je dobiven slaganjem ukrasnih elemenata na muški šešir. U cvjetove se ulaže po jedno ogledalce sa prednje strane, a jedno sa stražnje. Na stražnjoj strani kape, pričvršćene su raznobojne svilene vrpce, koje padaju niz leđa. Kraljevi drže sablje uspravno desnom rukom. Držak sablje omotan je pamučnom maramom sa cvjetnom bordurom. Kraljice na glavama nose vijence od voštane mirte kao za mladenke koje idu na vjenčanje.
U prijašnjem vremenu povorku je pratio gajdaš s gajdama koje su načinjene od kožnate mješine i drveta, dok u novije vrijeme uz gajdaša idu i tamburaši s tradicijskim žičanim glazbalima specifičnim za područje iz kojeg dolazimo. Sastav se sastoji iz više instrumenata od koji su bas i konta ritam sekcija, a ostali su solistički instrumenti.
Običaj gorjanskih Ljelja možemo pratiti po kazivanju i fotografijama od početka 20. stoljeća, a po istraživanjima povjesničara i etnologa ovo je drevni običaj za koji se ne može precizno odrediti vrijeme nastanka i njegovo značenje, a povezuje se sa staroslavenskom mitologijom i smatra se da su ga Hrvati donijeli sa sobom u velikoj seobi naroda. Po svemu se vidi da je zadržan isti stil, a uglavnom i opseg. Običaj ima obredni karakter. U družbi Ljelja moglo je biti dvadeset ili više sudionica. Broj nije određen, ali u posljednje vrijeme nastoje da ih bude dvanaest. Osam djevojaka preuzima ulogu kraljeva, a četiri ulogu kraljica, uvijek najmlađe među tim djevojkama. Osim djevojaka, koje su glavna lica, u družbe su uključivana i po dva dječaka ili mladića, njihova vršnjaka, koji su primali i nosili dobivene darove, a zvali su ih: prosjaci. Oni su išli na čelu povorke. Uz povorku pripada i svirac – gajdaš.
O Gorjanima
Općina Gorjani smještena je u Đakovštini, prostire se na oko 52 km2 i čine ju dva naselja: Gorjani i Tomašanci s oko 1.600 stanovnika. Područje Općine bio je naseljeno već od prapovijesti, što potvrđuju arheološki nalazi na područjima Kremenjača i Palača.
Pisani izvori prvi puta spominju Gorjane 1244. godine u darovnici hrvatsko-ugraskog kralja Bele IV. Srednjovjekovni vlasnici Gorjana bili su članovi obitelji Gorjanski, koji su obnašali najviše funkcije u tadašnjem kraljevstvu (palatinska, banska) i u vlasništvu su imali velike posjede na području Slavonije i Ugarske pa su Gorjani kao mjesto njihova sjedišta bili značajno gradsko naselje s dvije izgrađene utvrde (starija i novija). Godine1386. kod Gorjana se odigrala poznata bitka u kojoj su zarobljene kraljice Marija i Elizabeta te je pogubljen veliki dio članova obitelji Gorjanski. Povod bitke bile su dinastičke borbe.
U vrijeme osmanskih osvajanja u blizini Gorjana odigrala se još jedna bitka 1537. godine nakon koje je veći dio Slavonije potpao pod osmansku vlast. Iz doba osmanlija sačuvana je kula koja je danas jedinstveni primjer vojno-stambene građevine iz toga perioda na području kontinentalne Hrvatske. U vrijeme osmanske vlasti Gorjani su sjedište kadiluka.
Župa se u Gorjanima prvi puta spominje 1331. godine kada se ovdje nalazio dominikanski samostan i crkva. Današnja župna crkva u Gorjanima posvećena je sv. Jakovu st., apostolu, u Tomašancima se nalazi crkva sv. Antuna, opata te u Gorjanima kapela Sv. Tri Kralja (prenamijenjena osmanska kula).
Iako su Gorjani bili općina još krajem 19. st., kasnije su pripali pod upravu Općine Đakovo, a kao zasebna općina ponovno djeluje od 1993. godine. Sjedište općine je u Gorjanina u prizemnici u središtu Gorjana koju je krajem 19. st. gradio biskup Josip Juraj Strossmayer. Osim upravne zgrade, Općina je vlasnik kulturno-turističkog centra koji je nastao rekonstrukcijom nekadašnjeg mlina i služi u kulturne i turističke svrhe.
Gorjani su značajni po tradicijskoj kulturi i baštini, u kojoj se posebno ističe duhovski ophod ljelja koji je upisan na UNESCO-ovu reprezentativnu listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva. Za običaj se pretpostavlja kako potječe iz pretkršćanskih vremena, a ostao je sačuvan i prikazuje se kao djevojački ophod do današnjih dana.
U Gorjanima djeluje Osnovna škola, u Tomašancima Područna škola, oba naselja imaju izgrađene društvene domove, lovačke domove te zgrade koje koriste nogometni klubovi, dok se u Gorjanima nalazi liječnička ambulanta, veterinatska ambulanta, pošta, nastavno-sportska dvorana, Župni ured, dom za starije i nemoćne osobe i drugo, a uskoro počinje gradnja dječjeg vrtića.
Na području Općine djeluje više različitih obrta te veliki broj obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava. Oko 87% Općine čine poljoprivredne površine na kojima se pretežno uzgajaju žitarice i uljarice, dok se dio stanovništva bavi voćarstvom te stočarstvom uz izgrađene pripadajuće objekte.
Najveći potencijal razvoja Općine Gorjani su poljoprivredna proizvodnja te povijesna i kulturna baština, zbog čega je i razvoj Općine potrebno temeljiti na razvoju poljoprivrede i turizma.
