Koliko će Žuklići, nono Anton i tata Robert morati nerezinskim dečkima platiti za otkup barke koja je jučer ujutro osvanula na Studencu, centralnom trgu ovog pitoresknog lošinjskog mjesta, upitali smo njihovu unuku i kćer Robertu radi koje je barka i doživjela »muajsko« preseljenje.

Muaj je višestoljetni nerezinski običaj kojim svake godine Nerezinci slave proljeće, mladost, rađanje novog života, ali i nadaleko poznatu svoju kalafatsku povijest. Slave tako da prve nedjelje u svibnju, nakon mise u Crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije na Studencu osvane barka one djevojke koja bi se po pretpostavci nerezinskih mladića trebala prva udati.

Osvane na trgu još štošta, zapravo sve ono što su nerezinski dečki noć prije uspjeli donijeti iz svih »djevojačkih dvorišta« Nerezina. Uz sve nabrojeno uzeto iz mora i »s privrata« mladi Nerezinci još dovuku hrast, tj. dubac, osnov od koje su kalafati izrađivali barke. Vraški posao, kazat će svatko tko vidi Studenac u to nedjeljno jutro.

U ono jučerašnje, od igle do kosilice. Istina barka nije bila drvena, ali Roberta će se, predviđaju nerezinski dečki, udati do idućeg Muaja. Da bi nono Anton vidio opet barku na uobičajenom vezu, morat će dobrano napojiti one koji su ju »parkirali« na trg. Napojit će ih i svi oni dio čijih dvorišta je završio na Studencu. No, radi tog troška nitko ne rogobori jer običaj je običaj i treba ga čuvati.

Nerezinjani svoj itekako čuvaju što se vidjelo iz svake pjesme koju su izveli članovi Folklornog društva Studenac, kao i iz svakog njihovog plesnog koraka.
– U prošlosti su na trg vješali marame, ovakve kakve imaju članovi Društva oko vrata, i iz godine u godinu bi se djevojke natjecale koja će ih skupiti više. Danas marame imamo samo mi iz »Studenca« pa na trgu, na Muaj, osvane sve i svašta pokupljeno iz dvorišta nerezinskih djevojaka. Jedne godine čak i pas skupa s kućicom. Druge automobil, a svake vaze s cvijećem, vrtni patuljci, cijela vrtna garnitura, kosilice, roba sa sušila i još štošta. Uglavnom, običaj ide dalje, a to nam je cilj, kaže Dario Kučić, svirač FD-a Studenac, odnosno onaj po čijoj svirci su jučer članovi Društva otplesali najprije tanac »Milo – drago«, a onda i »Račić«.

Sve to pred očima, fotoaparatima, kamerama i naravno – mobitelima stanovnika Nerezina, ali i brojnih »furešti« koji su čuli za ovaj neuobičajeni nerezinski običaj kojem su, osim obitelji Žuklić i njihove barke, nerezinskih »falina«, članova FD-a Studenac, brojnih gledatelja veliki obol dali i članovi Lovačkog društva Halmac koji su osigurali divljač za veliki kotao gulaša što su ga po nerezinskoj, dakako tajnoj recepturi spravili Ivan i Blaž, a ekipa uslast pojela. Roberta? Hoće li se oženiti do idućeg Muaja ili ne? Ma, koga briga, bilo je barki koje su i po tri do četiri godine osvanjivale na Studencu. (Slavica Mrkić Modrić, Novi list, 6. svibnja 2019.)